Svađa je sastavni dio američke demokracije, baš kao što je američka zastava neizostavni dio patriotizma ovog naroda. U povijesti SAD-a su se predsjednički kandidati stalno žestoko svađali, borili se za moć poštenim i manje poštenim sredstvima. Ali čim bi pala odluka, poraženi kandidat bi čestitao pobjedniku, i ljudi bi se opet okupili. Demokrati i republikanci bi opet postali – Amerikanci.
A tog za demokratsko društvo tako važnog trenutka nakon ovih izbora neće biti – bez obzira tko na koncu useli u Bijelu kuću. Predizborna je kampanja bila jednostavno previše prljava, međusobni napadi previše žestoki, previše osobni, uvredljivi. Nisu se natjecali politički protivnici već politički gladijatori koji su se pozicionirali kao smrtni neprijatelji, ne protivnici koji su se suočavali s minimalnom dozom poštovanja, već rivali koji su si međusobno samo predbacivali ono najgore.
Od zabave do gađenja
Valja priznati ipak da je za mnoge Amerikance sve to na početku predizborne kampanje imalo i određeni zabavni karakter. Ali što je duže trajala ta predstava, sve više ih se od nje distanciralo. Oni koji će izaći na birališta, često se neće odlučiti za jedno od dvoje kandidata, već će svoj glas dati onome koga smatraju „manjim zlom".
Način na koji se u ovoj predizbornoj kampanji borilo za vlast oštetio je američku demokraciju. Dostojanstvo položaja oko kojeg se borilo je – pretrpjelo štetu. Povjerenje Amerikanaca u njihove institucije, parlament, vladu, FBI, vjerojatno će i dalje opasti. To će opet otežati vladanje u budućnosti. Mračne su to perspektive.
Za razliku od onoga što tvrde ideolozi Tea-Partyja, kompromis sam po sebi nije nešto loše. Kompromis je možda stvarno polovičan uspjeh, ali je uspjeh. Svaka demokracija živi od te umjetnosti mogućeg. Američki birači od svojih predstavnika u Washingtonu stvarno ne očekuju nikakva čuda – ali oni bi s vremena na vrijeme trebali obavljati svoj posao: vladati, stavljati u prvi plan interese ljudi i zbog toga se i truditi oko postizanja kompromisa. Upravo to su političke elite u Washingtonu godinama uporno ignorirale i bile su okupirane borbama oko moći. I upravo to je iskoristio politički autsajder i hazarder Donald Trump. I odvukao politički diskurs na dno, tamo gdje vlada vulgarni ulični jezik.
Nema to nikakve veze s jasnim riječima – ali itekako ima veze s izolacijom svih onih koji su drugačijeg mišljenja. U međuvremenu su svi shvatili: američko je društvo podijeljeno tako duboko kao rijetko kad ranije. Kako bi sad taj jaz trebali smanjiti Trump ili Clinton, kad to u osam godina nije uspio čak ni Barack Obama?
Birače vrijeđa Trump – ali i Clinton
Lakoumno je kada Donald Trump uoči izbori govori da su oni lažirani i da će ishod prihvatiti samo u slučaju vlastite pobjede. I tužno je s kakvim prezirom Hillary Clinton govori o onima koji će – iz kakvih god razloga – podržati njezinog protukandidata. Ona bi se puno više trebala zapitati zbog čega rudari iz Kentuckyja ili automehaničari iz savezne države Ohio slijede Trumpa? Što je to politički establišment u Washingtonu, čiji je sastavni dio i obitelj Clinton, napravio pogrešno da je do toga moglo doći?
Ali uoči izbora nije bilo vremena za samokritiku. Sve do zadnje sekunde su se obje strane koncentrirale na mobiliziranje svojih pristaša. I ako se može vjerovati istraživačima javnog mnijenja, Hillary Clinton je imala tijesnu prednost. Iznenađenje je dakle moguće.
Nakon što su sad konačno utihnuli pištavi predizborni tonovi, nakon što se podigne dim s bojnog polja, počinje novo sutra u Americi. Politička elita u SAD-u ga mora iskoristiti i razmisliti na miru o svemu. Kako bi se možda sjetila da vlast nije sama sebi svrha. Ona bi trebala služiti općem dobru – uz svu poniznost pred suverenom, pred narodom.