Komentar: Apsurdne prijetnje iz Ankare

Među partnerima ucjena ne može biti političko sredstvo. A EU i Turska se i dalje smatraju partnerima, bez obzira na potrese na unutrašnjopolitičkoj pozornici Turske. Utoliko je dosljedno da EU odbija pokušaje turske vlade da ishodi ukidanje viza za svoje građane za prihvat izbjeglica i migranata. U sporazumu od ovog ožujka je EU još jednom prihvatila taj cilj Turske, ali ako ona i ispuni određene uvjete. Konkretan datum se nije spominjao na sastanku u ožujku.

Turska sama sebe izlaže pritisku

Ideja turske vlade da sada postavi ultimatum i da onda odredi ovaj listopad kao rok kada će vize biti ukinute, je potpuna besmislica. Time Turska sama sebe izlaže pritisku. Jer onda do listopada mora ispuniti posljednjih sedam od 72 uvjeta i inače ne može biti putovanja turskih građana u EU bez vize. A obzirom da je turska vlada sama objavila kako neće ispuniti jedan od tih uvjeta, naime ublažavanje njenih zakona protiv terora, tako je i taj rok u listopadu sama učinila nedostižnim.

Utoliko su i ove prijetnje Ankare prije apsurdni teatar koji želi polučiti učinak na domaću publiku, ali ne rješava problem. Uzgred, niti prijetnje kako će raskinuti sporazum o prihvatu izbjeglica, nisu ništa novo. Već ovog svibnja su turski predstavnici to spominjali ako vize ne budu ukinute do početka srpnja. Ali rok je prošao i ništa se nije dogodilo. Turskoj vladi mora biti jasno kako ukidanje viza za turske građane kada putuju u EU nije samo tehnički postupak, nego je uvijek i politička odluka u određenom političkom okruženju. A kod zemlje koja je uvela izvanredno stanje, čiji je predsjednik slomio pokušaj vojnog udara i sada provodi mjere koje daleko prelaze mjere prihvatljive Europskoj uniji, se onda i jedva može dogovoriti takav korak.

U ovom trenutku je ukidanje viza prije svega tek politički trofej kojeg predsjednik Erdogan želi iznuditi od EU. Slobodni ulaz u EU za Turke nije nešto što im je od životne važnosti. Treba priznati: to je mukotrpno i skupo da bi se došlo do vize, ali 90% zahtjeva se odobrava bez problema. Tko želi ili mora putovati, taj to i može.

Jedva tko protjeran u Tursku

Europska unija predvođena Angelom Merkel se naravno izložila određenoj ovisnosti od Turske. Zatvorena granica između Makedonije i Grčke i perspektiva da će izbjeglice i sa grčkih otoka biti vraćene u Tursku je toliko zastrašilo izbjeglice da se uopće ne upuštaju na put preko Egeja.

Zapravo je tek nekoliko stotina izbjeglica vraćeno u Tursku. Među njima gotovo da nema Sirijaca jer obrada njihovih zahtjeva za azil u Grčkoj traje mnogo duže nego što je to predviđeno sporazumom iz ožujka. Utoliko Turska ne prihvaća mase izbjeglica i onih kojima je odbijen azil, nego prije svega ona zbrinjava izbjeglice u samoj Turskoj. A za tu uslugu su humanitarne udruge već primile prve iznose, bez obzira što predsjednik Erdogan tvrdio.

Turska bi sporazum o izbjeglicama koji je tek politička najava i nije međunarodni sporazum, zapravo mogla raskinuti preko noći. Uzgred, također i EU. Ali što bi se dogodilo? Da li bi broj izbjeglica preko Egejskog mora opet naglo porastao? To nitko ne može točno reći. Neki od stručnjaka u EU tvrde kako bi i u tom slučaju ostao već postojeći strah krenuti tim putem sve dok je zatvorena Balkanska ruta, drugim riječima da je nemoguć nastavak puta sa grčkih otoka prema sjeveru Europe.

Nema solidarnosti s Grčkom

Situacija je prije svega opasna u Grčkoj. Tamo bi se moglo nakupiti još više ljudi nego što ih je već sada. A druge države Europske unije jedva da su do sada što učinile kako bi olakšale stanje i pomogle Grčkoj. Možda iza toga stoji i cinična računica. Jer što je lošije stanje u Grčkoj, to će i izbjeglice manje željeti otići tamo.

Ali ako iz Turske opet u Grčku počne stizati više izbjeglica, EU bi se barem formalno morala opet pozabavi spornom raspodjelom izbjeglica među članicama. Ta se tema uspjela izbjeći kada je ovog travnja postignut sporazum s Turskom.

Situacija bi se pak drastično zaoštrila ako bi turski predsjednik zaista učinio čime je prijetio već prošle godine: da u svakom trenutku može poslati autobuse po izbjeglice i poslati ih preko granice, u Bugarsku ili Grčku. Da li to zvuči previše? Ako se pogleda trenutna politička situacija u Turskoj, onda se jedino može reći kako ništa više nije isključeno.