Komentar: Bomba je raznijela tursku demokraciju
Jedva da su se mogle gledati užasni prizori koji su nam stizali iz Turske. Video snimci napada u Ankari kruže društvenim mrežama i "zahvaljujući" njima su mnogi mogli vidjeti okrutne pojedinosti atentata koji je potresao turski glavni grad. Time je zajamčena pažnja svjetske javnosti, što pak još pojačava posljedice napada. U Turskoj traje izborna bitka - a na žalost se u toj zemlji taj pojam i prečesto pogrešno shvaća.
Ovaj napad je najgori oblik "ayip-a", turske riječi koja doslovno znači "sramota". On je sramota, za počinitelje, za njihove pomoćnike, za one koji taj užasan čin potajno opravdavaju. I za sve političare koji iz toga pokušavaju izvući korist. Jer njih ima.
Na kraju je to i sramota za čitavu političku kulturu Turske. Jer ovaj napad, ma koliko ga je teško shvatiti, jest i posljedica upravo one zatrovane političke kulture u kojoj su već mnoge stvari prešle svaku granicu liberalnih i demokratskih načela.
Tako predsjednik Redžep Tajib Erdogan redovno krši ustav tako da se stalno upliće u izbornu borbu. Ozbiljno se i razmišlja pokrenuti krivični postupak protiv čelnika prokurdske stranke, Salahattina Demirtasa iz potpuno nejasnih razloga. S druge strane niti on ne odgovara ulozi borca za slobodu, već i zbog svoje bliskosti sa Abulahom Öcalanom, zatočenim čelnikom zabranjene kurdske stranke PKK.
Demokracija je mrtva
Niti drugi iz turskog političkog života nisu bolji: najvećoj oporbenoj stranci, kemalističkom CHP ne pada ništa bolje na pamet nego da u pravilnim razmacima psuje Erdogana kako je diktator. Tu je još i premijer Ahmet Davutoglu iz stranke AKP, ali od njega se ne čuje ništa. A nacionalisti iz MHP-a već godinama svakog dana ponavljaju tek kako je navodno "Turska ugrožena od stranih sila".
Da li ima nekakvog sadržaja iza svih tih fraza? Ne, nikakvog.
Da se ne shvati pogrešno: ništa ne može biti tako užasno kao pogibija gotovo stotinu ljudi, niti politička beskrupuloznost niti zlouporaba vlasti. Ali današnja tuga zbog žrtava treba biti i tuga da će taj napad samo još povećati sav taj isprazni sukob i dogmatski stav "mi protiv čitavog svijeta". A tako će još i samo udaljiti pažnju od pravih, strukturalnih problema Turske.
Gospodarstvo šepa, bjesni sukob s Kurdima, a makar je Turska pomogla susjednoj Siriji prihvativši dva milijuna izbjeglica, za njih nedostaje bilo kakvih projekata integracije i uključenja u društvo.
Nakon ljudskih života, najveća žrtva ovog napada se neće vidjeti u statistikama. Ta žrtva je apstraktna i ne može se vidjeti i shvatiti kao gubitak nečijih života. Ali ovim u grob liježe i turska demokracija, a nastoji sa sobom povući i one koji u Turskoj još teže načelima građanskog društva.
Svejedno tko je počinitelj
Tursko društvo se desetljećima polarizira i ovim napadom i predizbornom borbom će se još više podijeliti. Ne čudi da je odmah nakon napada opet počela igra međusobnog optuživanja. Umjesto da se istraži uzrok napada, nabacuju se optužbe i krive politički protivnici.
Ali znate što? Zapravo je svejedno tko je izvršio napad: "Islamska država", PKK, radikalni komunisti, nacionalisti ili bilo tko drugi. Nikakva analiza, komentar, izvješće, stručne komisije neće pomoći majkama, očevima, braći i sestrama, rodbini i prijateljima žrtava. Oni tuguju. Tuguju za svojim najdražima koji su postali žrtve okrutnog nasilja.
Svi koji su samo izdaleka znali da će napad biti izvršen, oni koji su sudjelovali ili pokušavaju iz njega izvući korist trebaju biti kažnjeni. A Turska je pokazala da ima žustro tužilaštvo.
Odmah da odgovorim na sve napade kako ovim komentarom napadam Tursku ili turski narod. Ne, to ne činim. Kritiziram korumpirani sustav koji je nagrižen borbom za vlast i koji se ugnijezdio na leđima svojih otvorenih i velikodušnih građana. Građani Turske su postali žrtva besmislene polarizirane političke kulture u kojoj se ne radi o vjeri, islamu ili PKK-u, nego samo i isključivo o vlasti. A njihovim predstavnicima, bez obzira iz kojeg smjera dolazili, baš svako sredstvo opravdava cilj.