Uzor je američka središnja banka, poznati Fed. Ona zapravo ima drugačiju osnovnu zadaću nego Europska središnja banka jer tamo je prioritet potaći gospodarski rast, dok je u Europi zadaća stabilnost valute i cijena. Ali naravno, baš sve što čini – ili ne čini ESB, na koncu ima utjecaja na konjunkturu.
Stanje gospodarstva u zoni eura je dugo vremena bilo prilično loše. To je bila posljedica financijske krize čiji je izvor bio u SAD-u, ali i europske države su morale spašavati svoje banke s teškim milijardama novca svojih poreznih obveznika. A to je bio novac koji je onda manjkao na drugom mjestu jer su i banke natjerane da ga imaju više u svojim blagajnama.
Čitav niz zemalja zone eura je pao u recesiju. Na mnogim mjestima je kriza na vidjelo dovela i mnoštvo problema za koje su bile krive same te države. Nedostatak spremnosti na reforme, ali se vidio i nedostatak nekog mehanizma unutar zemalja eura kojim bi se ispravila gospodarska neravnoteža.
„A onda je Draghi iz džepa izvadio..."
Kucnuo je čas za čuvare novca. Kao što je to već učinio i Fed, tako je Europska središnja banka počela spuštati temeljnu kamatnu stopu. Već su se digli i špekulanti koji su računali na raspad zone eura i kockali se protiv slabijih zemalja zone: Grčke, ali i Španjolske ili Portugala. Te špekulacije je odlučno prekinuo Mario Draghi u povijesnom govoru u srpnju 2012. u Londonu rekavši kako će zona eura „zajedničkim golemim snagama" spriječiti takve igrice. To je pomoglo da se špekulante drži na lancu.
Ali je konjunktura i dalje bila loša, a cijene ne samo da se nisu povećavale nego su polako klizile u minus, Draghi je iz ormara izvadio svoje posljednje oružje. To su i tadašnji mediji slikovito opisivali kako, dok traje svađa i šamaranje, predsjednik Europske središnje banke nije potegao čak ni pištolj, nego ručni bacač. Ta „Bazooka opcija" je bila: da sam ESB otkupljuje državne obveznice članica zone eura.
Natezanje pred sudom
Zamisao je bila da će države tako doći do „jeftinog" novca koji će onda doći i u banke i u gospodarstvo. S tim novcem će investirati i gospodarstvo će opet rasti. Naravno da tako nešto košta novca, zapravo veoma mnogo novca, nezamislivo mnogo. Draghijeva ekipa je svakog mjeseca kupovala državne obveznice za 60 milijardi eura i kupovala sve što im se učinilo primjerenim. Sve se to zbrojilo na gigantskih 2,3 bilijuna eura, ako si možete uopće zamisliti kako to izgleda. A sigurno ne možete: bilijun je tisuću tisuća milijuna. U džepu bi to bilo 20 milijardi novčanica od po 50 eura, ali onda bi vam i džep trebao biti malo veći: poslagane jedna pored druge bi obišle ekvator nekoliko puta.
Od kako Draghi stoji sa svojim ručnim bacačem, bave se i sudovi u Njemačkoj i u Europi pitanjem je li Europska središnja banka prekoračila svoje ovlasti. Dosad su tužitelji uvijek propali sa svojom tužbom, ali prije nego što se i dalje to vrti pred sudovima je ESB počeo s pakiranjem svoje „Bazooke".
Naravno, veoma oprezno i to je već Fed pokazao kako se radi. Prestanak takvog otkupa obveznica se treba dobro prirediti da se „tržište" ne iznenadi. Jer naravno da je tržište novca izuzetno osjetljivo na takvu promjenu količine u opticaju. U američkom Fedu se vidjelo da je dovoljna samo naznaka da će temeljna kamatna stopa biti povećana i već su špekulanti masovno počeli povlačiti novac iz zemalja u razvoju nazad u Ameriku – s odgovarajućom posljedicom i tu i tamo.
Svi se i dalje volimo
U sjedištu ESB-a u Frankfurtu su zato proteklih mjeseci često i glasno razmišljali, kako da se to famozno „tržište" pripremi na takvu odluku kakva je konačno donesena ovog tjedna. Utoliko je iznenađenje bila jedino količina i rok: ESB će prepoloviti program kupnje državnih obveznica od siječnja, ali je odmah i dodano kako se rok produžuje sve do rujna sljedeće godine. Jer vidi se: Draghi želi svima ispasti drag i mio.
Time je Draghijeva ekipa učinila tek prvi, sitni i simboličan korak prema normalizaciji novčanih tokova. Jer još dugo se ne žele odreći i politike kamate od nula posto. A to plaćaju oni koji i u ovom dobu imaju neku ušteđevinu: pravi bogatuni imaju i drugih opcija, ali obične štediše samo u Njemačkoj su između 2010. i 2016. ostali bez oko 344 milijarde eura od kamata, preko 4.000 eura po glavi. Od toga trpe i banke i osiguravatelji, a s druge strane je tržište nekretninama kamo su mnogi pokušali „spasiti" svoj imutak i koje se zbog toga napuhalo preko svake mjere.
Svih tih kritika se Mario Draghi naslušao, prije svega iz Njemačke (ili Nizozemske, Austrije...), ali mnogo manje iz svoje domovine Italije. Tamo ta njegova politika zapravo ne djeluje kao mjera poticaja gospodarstvu, nego prije kao pilula za smirenje da bi se nastavilo i ostalo kao i prije.
Doduše, obožavatelji Draghija kažu kako se gospodarstvo Europe oporavlja zato jer je ESB, na koncu konca, vodio mudru politiku. U ovom trenutku to tako izgleda. Ali trenutak istine će tek doći: kad i ESB počne podizati temeljnu kamatnu stopu. Američki Fed je to već počeo i, htio to ili ne, morat će slijediti njezin primjer. Ili želi da se europski kapital počne odlijevati preko oceana?
Hirovito „tržište" se mora početi pripremati na taj trenutak. Kada će i ESB početi podizati kamatnu stopu? Ako ne sljedeće, onda će sigurno morati 2019.