Komentar: Erdoganova ruka ne smije sezati do Berlina
Njemačku muči teška sumnja: većina od oko 300 tisuća Nijemaca turskog porijekla (zajedno s onim građanima Njemačke koji posjeduju samo tursko državljanstvo, turska zajednica u Njemačkoj broji oko 3 milijuna građana op.ur.) ne stoji uz naš Ustav, ne želi ništa niti čuti o našim temeljnim vrijednostima kao što je sloboda govora ili sloboda vjeroispovijesti. Neki već govore kako se tu formirala peta kolona Erdogana kojoj se više ne može vjerovati. To može biti pretjerivanje ili provokacija, ali Nijemci koje u posljednje vrijeme muči strah od terorističkih napada su u dobroj mjeri otvoreni i za takve parole.
Ono što je činjenica jest da se nakon neuspjelog vojnog udara u Turskoj stvorio jaz i tu u Njemačkoj o kojem dugo vremena ništa nismo znali - ili nismo htjeli znati. Puč i masovna kršenja ljudskih prava od strane predsjednika Erdogana je podijelilo i tursku zajednicu u Njemačkoj. Jaz prolazi kroz obitelji i susjedstva, neovisno o socijalnim slojevima i zanimanjima.
Gotovo posvuda se vidi ista slika: pristaše Erdogana iz sveg glasa brane razgradnju turske pravne države i oštrim gestama odbijaju bilo kakvu kritiku. Kritičari turskog predsjednika, makar su u pravilu i sami bili protiv puča, jedva da se uopće usuđuju u javnosti nešto reći protiv turskog predsjednika, strahujući da će i oni biti cilj napada - kakvih je doista već bilo.
Nismo više gazde u vlastitoj kući?
Najavljeni prosvjedi tisuće pristaša Erdogana ove nedjelje (31.7.) u Kölnu i najavljeni protu-prosvjedi, samo još više produbljuju ovaj jaz. Već se kod mnogih Nijemaca širi osjećaj kako nisu više gazde u vlastitoj kući.
To se može razumjeti. Ali to je pogrešno shvaćanje. Na kraju, baš mi smo i pozvali turske radnike i njihove obitelji da trajno ostanu u našoj kući. Sada je to i njihova kuća i tu su dobrodošli, sve dok se drže kućnog reda - drugim riječima, naših zakona.
Zato je i više nego glupo da neki njemački političari postavljaju pod znak pitanja njihovo pravo na prosvjed i okupljanje čak i prije nego što su prosvjedi počeli. Takvo pravo uživaju i Nijemci stranog porijekla, čak i stranci. I njihovo je pravo da se sučele s događanjima u turskoj njihovoj domovini.
Ali isto tako mora biti kristalno jasno da mi tu nećemo podnositi nikakvo nasilje i nikakve prijetnje i prijeteće urlanje i da trebamo protiv počinitelja krenuti svom silom pravne države. To mora vrijediti i za pripadnike turske tajne službe. Predsjednik stranke Zeleni i političar turskog porijekla Cem Özdemir je već upozorio kako "ruka Erdogana ne smije sezati sve do Berlina". On je zatražio od njemačke vlade da agresivnom predsjedniku konačno pokaže znak "stop". I Özdemir ima pravo.
Merkelica ništa ne pokazuje
Ironija je svakako kako je zapravo sama kancelarka, sporazumom o izbjeglicama i diplomatskom uviđavnošću, indirektno ohrabrila na takvu agresivnost. A Merkelici prijeti nova nevolja sa zahtjevima Erdogana da joj se izruče navodne pristaše sadašnjeg navodnog smrtnog neprijatelja Erdogana, Gülena. Na njenoj konferenciji za novinare ovog četvrtka nije u svakom slučaju pokazala nimalo sklonosti podići bilo kakav znak "stop" u smjeru Erdogana. Čak i njeni pozivi na "suzdržanost" i kada je riječ o turskoj zajednici u Njemačkoj zvuče mlako i neodređeno.
Time još nije riješeno pitanje lojalnosti turske zajednice. Isto tako je jasno: nije dovoljno tek pokazati nekakav znak "stop". Novije ispitivanje instituta Emind među stanovnicima turskog porijekla u Njemačkoj pokazuje nešto što Nijemci dugo nisu htjeli niti znati: islamistički fundamentalistički stavovi su mnogo rašireniji nego što se misli. 47% upitanih smatra poštivanje vjerskih pravila važnijim nego poštivanje njemačkih zakona. Njih trećina se zalaže da se uvedu društvena pravila i zakoni kakvi su vladali za vrijeme Muhameda. I gotovo svi se osjećaju manje priznati u društvu jer su "samo Turci".
Naša odgovornost
Obzirom na ove zabrinjavajuće brojke se i njemačka većina mora iskreno pogledati u zrcalo i priznati: prekasno smo počeli uopće ozbiljno razgovarati o politici doseljavanja i samim time i raspravu o našim vrijednostima. Predugo smo samo gledali kako se Turke u ovoj zemlji izlaže rasizmu i diskriminaciji. I premalo smo ih ozbiljno shvaćali u njihovom problemu s lojalnošću dvjema državama i odnosu prema njihovoj staroj domovini.
Zato nam je činiti i jedno i drugo: bez ikakvih kompromisa trebamo ustrajati na pridržavanju demokratskih pravila igre. I istodobno prihvatimo naše turske susjede i uključimo ih u naš život. Samo tako, na duge staze, Erdogan ih neće moći zadržati pod svojom vlašću.