Komentar: Erdoganovi taoci

Najopasniji je turski predsjednik vjerojatno uvijek onda kada je pritiješnjen uza zid. Suočen s ekonomskim problemima i gubicima u svojoj stranci AKP on se vraća prvobitnoj poziciji svog stila vladanja: prijetnjama i igricama moći. U svakodnevnom životu se to naziva mobing. A EU je do sada uvijek uzmicao.

U Ankari nije sve najbolje

Iz Turske trenutno dolazi poplava proturječnih izvještaja. Upravo je Vrhovni sud oslobodio novinare dnevnog lista Cumhuyriet koji su bili u zatvoru zbog navodnog političkog delikta. No tisuće drugih intelektualaca, pisaca, učitelja i dalje su u Erdoganovim tamnicama. Zabrinutost za stanje ljudskih prava uvijek je vodilo zamrzavanju pristupnih pregovora s Turskom. No sada se predsjednik ponovo okreće EU-u.

Recep Tayyip Erdogan želi promjene jer mu je potrebna podrška. Ekonomski je pod pritiskom i svaki signal da ga EU i dalje smatra partnerom bi bio od pomoći za financijska tržišta. Pri tome je u igri modernizacija carinske unije s Turskom, koja se traži godinama, a koja bi bila signal za zamrznuti pristupni proces ili za dodatnu injekciju u milijardama iz Bruxellesa.

Predsjednik je naime okružen znakovima gubitka vlasti. Tu se ubraja pobjeda oporbe u Istanbulu ili formiranje novih stranaka od strane bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua i bivšeg ministra gospodarstva Alija Babacana. Babacan je prije svega kritizirao sve manje poštivanje ljudskih prava i ekonomsko stanje u Turskoj. Iako bi ovakvi pokreti vladajućem AKP-u mogli uzeti tek nekoliko postotaka, kraj ere Erdogan bi bio zamisliv. No predsjednik neće pasti bez borbe pa se zbog toga ponovo okreće natrag EU-u.

Sirijske izbjeglice su taoci turske vlade

Za zavrtanje ruku pri tome služi tri i pol milijuna sirijskih ratnih izbjeglica. A Erdogan koristi male usklađene mjere kako bi Bruxellesu pokazao što je u igri. Prvo se odjednom poveća broj pridošlica na grčke otoke. Onda neregistrirani Sirijci budu vraćeni u ratna područja. Tamo turski vlastodržac želi uz pomoć SAD-a etablirati tzv. zonu sigurnosti u sjeveroistočnom kurdskom području kako bi primio pola milijuna ili više novih izbjeglica iz regije oko Idliba - posljednje u kojoj se vode borbe. No to ne funkcionira tako kako on želi. Ni Washington ni Moskva nisu spremni podržati njegove ciljeve. Njegov pokušaj da dvije sile okrene jednu protiv druge je dalekosežno propao.

Ostaju dakle Europljani, jer su u ovoj geopolitičkoj igri slabiji, manje odlučni i manje bezobzirni partneri. A Recep Tayyip Erdogan ne preza ni od čega da bi ih ucjenjivao sudbinom Sirijaca. On dobro zna da je EU 2015. godine upao u duboku političku krizu jer su populisti veliki broj pridošlih izbjeglica iskoristili za širenje nacionalizma i nesigurnosti među građanima. On također zna da njegova prijetnja ponovnim otvaranjem granica u Bruxellesu izaziva nervozno drhtanje.

Europljani konačno trebaju strategiju

Posljednja vojno odlučujuća bitka i ubojstva u Idlibu odvijaju se u znatnoj mjeri izvan europske percepcije. To se naziva "zamor sažaljenja". Ali ako odatle krenu novi valovi ratnih izbjeglica onda bi EU trebao razmotriti strategiju za to. Ako se ne želi da oni dođu u Europu onda im se mora ponuditi sigurnost negdje drugdje.

Erdoganova zaštitna zona pri tome nije rješenje jer on u toj regiji prije svega teži vojnoj kontroli nad kurdskim područjima. I jer on nije ni spreman ni u stanju preuzeti zbrinjavanje i opskrbu velikog broja sirijskih izbjeglica. Ovdje su potrebni Europljani: oni konačno moraju odlučiti kako se žele ponašati u ovoj krizi. Ako postoje ostaci humanitarnih vrijednosti onda oni sada moraju pokrenuti pregovore, odlučiti koji doprinos žele dati i u koliko suradnje s turskim predsjednikom se žele upustiti.

To je vanjskopolitička dilema. S jedne strane se ne želi podupirati opadajuću Erdoganovu moć. S druge strane se ne može ni njemu ni Amerikancima prepustiti sudbina Sirijaca u regiji. No Bruxelles je zauzet teatrom oko Brexita, smjenom vlasti u institucijama i drugim svakodnevnim brigama. Za veliku dramu na tursko-sirijskoj granici jedva da preostaje pozornosti. Postoji opasnost da Europljani ovdje ponovo reagiraju tek kada bude prekasno. Da time sebe isporuče ucjeni turskog predsjednika još jednom bez otpora. I da na kraju bude loše rješenje kako za sirijske izbjeglice tako i za europske ciljeve u politici prema Turskoj.