Etabliranje političke laži
Takozvana “majka demokracije” je pokazala kako stvari idu: zagovornici Brexita su pobijedili na referendum o izlasku iz Europske unije vodeći kampanju kojom su dominirale laži. Tvrdnje o Europe koje su oni širili bile su jednostavno pogrešne ili barem iskrivljene. Novopečeni britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson je jedan od ljudi koji su najodgovorniji za prevaru birača. Ne smije se dozvoliti da on to zaboravi.
Viktor Orban u Mađarskoj je naučio od zagovornika Brexita – ili je možda već od ranije znao kako to ide? On je sam po cijeloj zemlji dao postaviti plakate s lažnim tvrdnjama, kako bi njegovi sugrađani uskoro u svakom slučaju glasali protiv raspodjele izbjeglica o zemljama članicama EU-a. Atentatori iz Pariza su bili imigranti, stoji na tim plakatima. Ili: EU želi cijeli jedan grad u Mađarskoj naseliti ilegalnim migrantima. I tako dalje. To je jednostavno kampanja lažima.
Povratak propagande
Dok se Europa nalazila pod vladavinom komunista, u tim se vremenima zbijalo šale o uobičajenoj propagandi o uspješnoj žetvi, proizvodnji traktora i 98%-tnim izbornim rezultatima. Na Zapadu se ionako mislilo da u te bajke nitko ne vjeruje. One su bile dio pokušaja sustava da se proglasi sustavom bez alternative, iako je on bio osuđen na propast. Ali možda smo mi to i krivo shvatili. Jer upravo sada doživljavamo globalni uspon besramne i otvorene propagande: laži su dozvoljene, čak i nužne u političkoj igri. Laži se ponavlja s religioznom gorljivošću.
Pogled u SAD i kampanju Donalda Trumpa otkriva nam dimenzije tog moralnog zaokreta. Predsjednički kandidat stranke koja je nekoć bila Republikanska, jednostavno je ukinuo istinu kao koncept, proglasio ga je zastarjelim. Njegove tvrdnje o migraciji, gospodarstvu, zdravstvenom osiguranju, javnim izdacima, o čemu god drugom, jednostavno su izmišljotine. Trump je simbol post-činjeničnog doba, u kojem proizvoljne tvrdnje imaju svrhu zadovoljavanja emocija I predrasuda publike. Sličnosti sa stvarnošću tu bi samo smetale.
Uništavanje povjerenja i razuma
U europskoj politici proteklih desetljeća postojao je određeni konsenzus o tome da u političkim vodama ima doduše puno licemjera, da se tu i tamo „mulja“ i da je u predizbornoj kampanji dozvoljeno i malo više toga nego inače. Ali onaj koga bi se javno uhvatilo da laže, taj bi dobio pečat „diskreditiran“. Ta vremena su prošla. Kod onih koji još igraju po starim pravilima sigurno raste doza frustracije kad vide uspjehe „muljatora“. A besramni populisti u Europi, od Wildersa, preko Le Pen do Orbana, sve više šire granice propagande. U Bruxellesu Europska komisija nije htjela komentirati novu kampanju u Mađarskoj, baš kao što se nije očitovala ni o lažima oko Brexita u Velikoj Britaniji. Ali, je li šutnja ovdje dovoljan odgovor? Zar na europskoj pozornici ne bi trebao netko glasno reagirati kad se iskrivljuje zajedničku politiku te ju se zlorabi za propagandni pohod?
Etabliranjem političke laži u zadnje vrijeme ne gubi se samo povjerenje u politiku i političke aktere. Nestaje i razbor koji je potreban kako bi se dogovorilo kompromise i uskladilo interese. Razbor koji „zapovijeda“ da se sitnice ne prenapuhuje, razbor koji „zapovijeda“ da se traži primjerene odgovore na velike probleme. Umjesto toga se sad promiče histeriju koja izaziva mržnju i nasilje i koja ima sve više sektaške obrise: ne radi se o činjenicama, radi se samo o proizvodnji straha. A iza svega stoje figure koje imaju apsolutnu želju za posjedovanjem moći. Sve to već stoji napisano u povijesnim knjigama.