Europski krizni menadžment

Iscrpljeni, skeptični, ali i pomalo zadovoljni - sudionici pregovaračkog maratona u Minsku, na susretu na vrhu Europske unije (EU) u Bruxellesu mogli su se obradovati priznanju od strane ostalih kolega. Njemačka kancelarka Angela Merkel je bila vidno umorna, ali je pokazala nevjerojatnu kondiciju i ostala je suzdržana kada je riječ o rezultatima sporazuma u Minsku. Ona i francuski predsjednik Francois Hollande govorili su radije samo o tome da se probudila nada u mir. Pod ovakvim okolnostima njih dvoje i nije moglo postići ništa više od toga. Ipak, oni su time pokazali da EU doista može nastupiti kao krizni menadžer i akter na vanjskopolitičkom planu.

Francuska i Njemačka ponovo tandem

U ovom slučaju to je funkcioniralo i zbog toga jer su u pregovorima sudjelovale samo dvije velike države EU-a, između kojih, doduše, postoje razlike, ali su Njemačka i Francuska kroz povijest blisko povezane međusobnom suradnjom. Merkel i Hollande su dovoljno odrasli ljudi da znaju da sada po strani treba ostaviti sporove o deficitu u budžetima ili o mjerama za pokretanje privrede, te da je mnogo važnije da nastupe zajednički i tako djeluju na Vladimira Putina. Iskustvo da se u EU dolazi do rezultata onda kada surađuju Francuska i Njemačka ponovo se potvrdilo tijekom krize u Ukrajini, bez obzira na to što istinski pozitivan ishod pregovora više ne leži u rukama pregovarača. U svakom slučaju je ova europska inicijativa, takoreći beskrajno strpljenje diplomata i upornost, za početka bila uspješnija od američkih prijetnji isporukama oružja propraćenih lupanjem šaka po stolu.

Zajedništvo je ključ za politiku prema Ukrajini

Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko je, bez obzira na bojazan da bi borbe mogle biti nastavljene, pohvalio jedinstvo EU-a. Ipak, ona u stvarnosti ne postoji. Politika prema Ukrajini je minsko polje, države poput Austrije i Mađarske svaki put se stresu kada se spomene proširenje sankcija protiv Rusije. Francuska je zbog blokade prodaje ratnih brodova Rusiji imala gubitak od pola milijarde eura. I njemačka privreda je imala gubitaka zbog mjera protiv Rusije. Seljaci u Poljskoj su zbog tih sankcija i poslovnih gubitaka dobili odštete od EU-a. To su neki od razloga zbog kojih je proteklih mjeseci i unutar EU-a dolazilo do svađa, ali su se na kraju svi pomirili.

U nekim drugim slučajevima to se nije dogodilo. Europljani su na žalostan način zakazali u Siriji, baš kao i SAD. Tu su jedni čekali na odluku drugih i na kraju nije djelovao nitko. Uspon "Islamske države" i prijetnja koja je nastala zbog političkog vakuuma u toj regiji brutalno je nakon terorističkih napada u Parizu europskim liderima otvorila oči i ujedinila ih u borbi protiv nasilnih islamista. To što se sada pohranjuju podaci o osobama koje lete avionom, što obavještajne službe bolje surađuju i što se postigao dogovor o sprječavanju huškanja na teror preko interneta, rezultat je prethodno neuspješne vanjske politike EU. To je samo reakcija na izvanredno stanje za koje Unija i sama snosi dio krivice.

Velika Britanija u europskom zaleđu

Šteta da se Velika Britanija zbog djelovanja premijera Davida Camerona našla potpuno na margini europske političke scene. London se oprostio s vanjskopolitičke pozornice, iako Britanci, baš kao i Francuzi, imaju veliko iskustvo na Bliskom i Srednjem istoku. Politika koju njeguju konzervativci, a koja je na neki način neprijateljska prema EU, dovela je do toga da je Velika Britanija izvan terena i promatra ono što se zbiva u Bruxellesu. London se za riječ javlja tek ponekad, kada se spomene euro ili kriza u Grčkoj. Uzgred rečeno, o toj temi se izjasnila energična predsjednica Litvanije Dalia Grybauskaite: "Grčka doista nije naš najveći problem."

Jesu li toga svjesni i političari u Ateni? Primirje će potrajati vjerojatno samo do idućeg susreta ministara financija u ponedjeljak (16.2.2015.), i tada će rep ponovno mahati psom, i jedna mala zemlja će svoje želje staviti iznad zajedničkih interesa.