Zapravo Njemačka nikad nije bila predvodnica u zaštiti klime, kao što se uvijek ponavlja. A niti Angela Merkel nikad nije bila „klima-kancelarka". Vjerojatno slučajno je ispalo da je 1990. godina uzeta kao osnova za izračun smanjivanja emisije ugljičnog dioksida – i tu je Njemačka jednostavno imala ludu sreću da su u bivšoj Istočnoj Njemačkoj sve tamošnje prljave tvornice još prašile punim dimom. One su se nakon ujedinjenja ionako brzo morale zatvoriti, što je itekako uljepšalo bilancu CO2. Nasuprot tome, u proteklih desetak godina se jedva išta smanjila emisija plinova koje uzrokuju efekt staklenika.
Da nije bilo katastrofe u Fukušimi, njemačke atomske elektrane bi još uvijek nesmetano proizvodile električnu energiju. Ali potres iz Japana je i kod samozvane „klima-kancelarke" dovelo da izvede dvostruki luping. Jer napuštanje atomske energije kojeg su odlučili socijaldemokrati i Zeleni 2000. je već nakon stupanja na vlast odmah stavila na led. Još godinu dana prije Fukušime je govorila o „atomskoj energiji kao tehnologiji prema budućnosti" da bi onda u ljeti 2011. opet najavila moratorij na korištenje takvih elektrana.
„Promjena izvora energije" ili katastrofa koja košta milijarde
Od onda se Njemačka bori sa posljedicama reforme izvora energije kakvu je propisala vlada. Ona je doista dovela do toga da je udio električne energije iz regenerativnih izvora znatno porastao. Ali pod koju cijenu? To su milijarde i milijarde troškova. Točnije: 160 milijardi (160.000.000.000) eura u proteklih pet godina. Rezultat: najskuplja struja u Europi (što prije svega šteti industriji jer iz zemlje odlaze tvornice koje trebaju mnogo električne energije).
Ali sad dolazi problem: taj prokleti ugljični dioksid nikako ne želi postati manji nego što jest. Sad onda treba doći i preokret u prometu.
Tu se može pitati: da se tih 160 milijardi (ili barem veći dio toga) nije odmah uložio u razvoj prometne infrastrukture, ne bi li to bio i učinkovitiji i neposredniji put kako bi se smanjio CO2? Kad se već ta čitava zelena sljedba ove republike upravo fanatično prilijepila na sektor prometa koji je navodno kriv za sve naše nevolje sa klimom? (Zapravo, sav promet čini tek 18% emisije ugljičnog dioksida – ali to tek uz put.)
Ono što se pak sad čuje od zelenih partijskih funkcionara, tome može biti zlo: zabrana letova na kratkim prugama, zabrana motora sa unutrašnjim sagorijevanjem od 2030. – juriš u ekološki socijalizam!
Kako bi bilo probati ipak sa tržišnim instrumentima? Na primjer, da se plaća tržišna cijena za ugljični dioksid koji se emitira?
A sad onda i vladin kabinet za klimu! Tu ministri moraju ostati sjediti u razredu jer nisu sposobni djelovati i izvan svog resora kako bi postigli ciljeve za zaštitu klime. Stvarno veselo će biti kad će ministarstva, kako je planirano, morati plaćati novčanu kaznu ako ne ispune klimatske ciljeve. Kabinet klime? Prije bi se reklo „kabinet strave i užasa". Samo još nedostaje da pozovu i nove mlade klimatske zvijezde kao što su Greta Thunberg ili njena njemačka kopija, Luisu Neubauer. To bi onda bio vrhunac licemjerja.
Ako vam kažu da nešto morate odmah...
Da se odmah točno razumijemo: mislim da je odlično da mladi ljudi izlaze na ulice kako bi izrazili svoju zabrinutost. Upravo mladima se na koncu iz dana u dan u školi, u medijima stalno govori kako apokalipsa samo što nije nastupila. „Vodimo čitavu planetu punom brzinom pred zid" je jedna od osnovnih rečenica klimatskih populista koji se ističu iz gigantske mreže istraživača klime svijeta već i svojim stalnim prisustvom u medijima. (A tko tako argumentira, to se vidjelo da ne trpi bilo kakav prigovor.)
Ako ti istraživači klime misle kako su sa pokretom Fridays for Future sad dobili saveznike, misle potpuno krivo. Ti mladi ljudi su tek žrtve goleme histerije oko klime koja hrani samu sebe. A iza te histerije o klimi stoji nešto još mnogo osnovnije: to je neprikrivena kritika na vladajući kapitalistički gospodarski sustav (čija i jest krivica da „planetu vodimo pred zid").
Ne, ja ne mogu početi ništa pametno sa tom panikom zbog klime. Tu se ne radi o tome da se niječe promjena klime. Nego se radi o tome stvoriti vlastito mišljenje i vidjeti, što se osobno može učiniti. Držim se veličanstvenog, na žalost prerano preminulog znanstvenika Hansa Roslinga. Šveđanin nam je sa knjigom Factfulness dao najoptimističniju knjigu proteklog desetljeća. U njoj piše: „Kad mi netko kaže da se nešto smjesta treba desiti, počinjem oklijevati. U najvećem broju slučajeva se tu krije pokušaj da me se zaustavi razmišljati."
Tome se nema što dodati.