Već gotovo dvadeset godina u EU-u se priča o tome da bi se moralo bolje surađivati na području obrane. I ima već i nekoliko uspjeha: na primjer borbene skupine, koje doduše još nikada nisu izašle na teren. Ili suradnja na području zračnog transporta, ali tu nažalost surađuje samo sedam zemalja. Jasno je da se kooperaciju može popraviti. Jer čak i kad zemlje članice EU-a zajedno raspolažu s više vojnika i zajedno troše više novca za obranu nego SAD, u konačnici je rezultat jadna neučinkovitost.
Obrana kao zajednički projekt?
Građani su zbunjeni i žele jaku obranu – to je zaključak koji se može izvući iz posljednjih uspjeha populističkih stranaka u Europi. To sigurno vrijedi za zaštitu granica a i osim toga će sigurno naići na podršku – osim kod onih pacifista koji još uvijek vjeruju u europski „Soft-Power" bez uporabe oružja i kod novih ultra-nacionalista. Iako je pritom upravo mađarski desničar Viktor Orban jedini koji sanja o europskoj vojsci – vjerojatno u strogo kršćansko-zapadnjačkoj tradiciji…
Hoće li zajednička obrana pomoći u oživljavanju vjere u Europu, to je upitno. Nitko se ne hvali oduševljenjem za vojsku, to ostaje nužno zlo. Svejedno EU mora konačno postati sposoban za djelovanje, u svakom slučaju kad se radi o katastrofama i civilno-vojnim misijama. I kad Britanci više ne budu u društvu, onda ostaje samo Francuska kao voljna i istovremeno sposobna vojna sila u Europi: taj teret Pariz na duži rok neće htjeti (pod)nositi.
Suradnja nužna i razborita
Prošla su stara vremena u kojima je bilo dovoljno zavapiti za SAD-om kako bi se pokrenulo neku manje ili više nužnu intervenciju negdje u svijetu. Tu se uopće ne mora čekati na to da Donald Trump postane predsjednik SAD-a. Europa mora biti sposobna braniti sebe i svoje vrijednosti u slučaju potrebe i vojnim putem. A vječiti prigovori kako se NATO ne smije „minirati" ili stvarati dvostruke strukture zaobilazi stvarni problem. NATO će i ubuduće igrati svoju ulogu u obrani teritorija, ali angažmani na primjer oko osiguravanja izbjegličkih logora, borbe protiv terorističkih skupina i puno toga drugoga nisu zadaće NATO-a.
Suradnja na obrambenom polju u Europi je razborita ideja, štedi novac i jača političku djelotvornost. I može uz sve to potaknuti i integraciju, jer na koncu konca je to projekt koji ujedinjuje – za razliku od izbjegličke politike.
Britanci se konačno moraju držati po strani
Velika Britanija je već godinama blokirala suradnju na području obrane. Uvijek bi se upućivalo na NATO, ali to je zapravo bio sam izraz jednog načelnog anti-europskog impulsa. Kada znamo da je prošli tjedan u britanskom tisku otpor navodnoj europskoj vojsci bio sveprisutni bauk, to onda jasno pokazuje kakve se predodžbe o (stvarnim) neprijateljima nalazi u tamošnjim glavama.
Ali sad je Velika Britanija na putu izlaska iz EU-a. Radi se samo o tome na koji način i kad će se to dogoditi. A to znači da bi se London trebao držati po strani kod svih projekata koji se tiču budućnosti EU-a. Britanci su dugo bili kočničari, a ako sad u tijeku i nakon odluke o izlasku iz EU-a budu htjeli sprječavati EU u njezinom daljnjem razvoju, onda je to besramnost. Vrijeme je za jednu malu ucjenu – ili nazovimo to „poslićem" u obostranom interesu: Velika Britanija želi dobre uvjete za izlazak iz EU-a? To će uspjeti samo ako Britanci konačno više ne budu blokirali europsku budućnost!