Komentar: Milošević i ja

Bio sam na Ušću tog 19. studenog 1988. Ikonografija: svesrpska. Forma, još uvijek komunistička. I puno ljudi. Za govornicom, recimo, jedan pjesnik za djecu, slavi svog vožda. Ispred pozornice koncentrični krugovi sinkroniziranih hajkača. I puno svijeta.

Estetika ruralne fašistoidnosti

Pomislio sam da je Milovan Đilas u pravu – posljednji izlaz komunizma bit će nacionalizam. Na skup sam došao sa skepsom, a otišao doživjevši Miloševića kao nesreću.

Estetski su njegove "masovke", proistekle iz umirućeg socijalizma, a dopunjene srpskim strahom, politički pretvorenim u agresivnost, bile nacionalsocijalizam light. Doduše, malo traljavija verzija u inscenaciji i intronaciji vođe u odnosu na povijesni predložak. Važno je da je funkcioniralo. Ruralna fašistoidnost mi se ni na koji način nije sviđala.

Politički, ali i moralni razlozi mog potpunog distanciranja od "Slobe", bili su nešto kompleksniji. "Sloba" je tvrdio da se bori za opstanak Jugoslavije koju sam ja doživljavao kao svoj prirodni okvir. I za ravnopravnost Srba u vlastitoj zemlji. Tko bi imao išta protiv ravnopravnosti i Jugoslavije? Ali povjerovati u tu priču značilo bi da su svi koji ne misle kao Milošević protiv ravnopravnosti Srba i protiv Jugoslavije. Što, naprosto, nije bilo točno. To je bila mješavina demagogije i bahatosti.

Plebiscitarna podrška koju je na moje oči Miloševića pretvorila u neupitnog vođu tog novembarskog dana prije 28 godina natjerala me je da se zamislim. Je li moguć drugačiji put? Ništa se od mase njegovih sljedbenika nije naziralo u doglednoj budućnosti. Naprosto nije postojala dovoljno snažna oporbena ličnost koja bi bila u stanju parirati novom političkom lideru. Njega nisu ozbiljno ugrožavali ni neočetnički Vuk, ni zakašnjeli fini reformisti.

Pad – zbog poraza

Dvanaest godina i četiri rata kasnije, Milošević nije pao samo zato što je bio autokrat. Ni zato što je vodio te ratove u kojima Srbija "nije sudjelovala". Već zato što ih je izgubio. Njegovi nadrealistički pokušaji da kapitulaciju u Kumanovu predstavi kao pobjedu ostaju za anale.

Sve što je potom uslijedilo – na Haškom sudu – najbolje je opisala jedna muslimanka iz Srebrenice. Na novinarsko pitanje što misli o procesu Miloševiću rekla je: "Vidiš li ti, sine, kako on njih tamo mezi". Dakle, tu pozornicu znao je upotrijebiti u svoju korist. Nedosljednim i sporim sucima pomrsio je konačno račune time što je – umro.

A ono što je došlo poslije toga podarilo mu je neku vrstu diskretnog vječnog života. Naime, posljedice njegovog djelovanja su kao radijacija, nevidljive, ali na dužu stazu – smrtonosne.

Nacionalna katastrofa

Rezultati Miloševićeve politike su danas mjerljivi. Jugoslavija je uz asistiranje američkog geopolitičkog cinizma i nemuštosti Europske unije, slovenskog nacionalnog egoizma i Tuđmanove opsjednutosti ispravljanjem hrvatskih "Bespuća povijesne zbiljnosti" postupno sahranjena. Tamo gdje je navodno Milošević branio Srbe, više ih nema – Kosovo, Hrvatska, više od pola Bosne. Usput je uništena srpska privreda. I dobri dijelovi susjednih zemalja. Usput su susjedni narodi iskusili Srbe uglavnom kao neprijatelje. A potom su i mnogi nedužni Srbi u tim zemljama iskusili njihov gnjev.

Okvir nevidljivog kontinuiteta

Evo nekoliko primjera za konce koji nas i dalje spajaju s Miloševićevim likom i djelom.

Najprije, ljudi koji su rasli u njegovoj očinskoj sjeni sada su na velikoj političkoj pozornici. Jedan od njih je dugogodišnji glasnogovornik Miloševićeve stranke, Ivica Dačić. Preuzeo je stranku kad je gazda pao. Rashodovanim socijalistima je tada prvi čovjek države Boris Tadić ponudio svojedobno "povijesno pomirenje" da bi za svoju Demokratsku stranku osigurao još jedan mandat na vlasti. Mandat je dobio. Ali je, između ostalog, i zbog reanimacije Dačića doveo svoju stranku do prosjačkog štapa, a sebe u situaciju da bude poražen od reformiranih radikala. Tadić je tu gdje jest, a Dačić osmu godinu na vlasti. Trenutno na privremenom radu kao ministar vanjskih poslova.

Ali i omnipotentni Aleksandar Vučić u svojoj biografiji ima ministrovanje u Miloševićevoj državi, pa bi najradije zaboravio "grijehe iz mladosti". Međutim, čemu ovakve godišnjice ako se svi zajedno ne prisjetimo starih dobrih vremena?

Sustavna korupcija

Tajkunizacija i "ortačko-burazerski sistem" kako tepamo teškoj sustavnoj korupciji, svoj korijen imaju u Miloševićevima devedesetima. Doduše, poštenje nalaže da se kaže kako su oni koji su oborili Miloševića taj njegov sustav usavršili, proširili i doveli do paroksizma.

Još jedan model su "petooktobarski prvaci" naučili od Miloševića: partija je sve! I majka hraniteljica, i diva na čije kaprice valja uvek odgovoriti da ne ostaneš usamljen i jadan, i čuvarica kazana koja određuje tko će prvi prići, i najefikasniji zavod za zapošljavanje. Ona je obitelj. "Partokracija" je dobar način satiričnog oponašanja demokracije.

Osim toga, u zemlji Srbiji nije bilo lustracije. Nije bilo otvaranja dosjea tajnih službi. Tamošnji Miloševićevi fanovi nastavili su služiti novim gospodarima.

Aritmija srčanog mišića

Fiksacija Slobodana Miloševića na Kosovo uzdigla ga je na početku karijere da bi potom bila bitna i za njegov pad. I tu fiksaciju je Požarevljanin ostavio u amanet svome narodu i – Aleksandru Vučiću. Sadašnji premijer u Bruxellesu pregovara, moleći Boga da u dogledno vrijeme na red ne dođe pitanje priznavanja Kosova. Doduše, sudeći po količini suzavca u parlamentu u Prištini, to neće biti uskoro na dnevnom redu. Ali neće se moći ni vječno odgađati. Tako Kosovo na kojemu nema ni traga od srpske države ostaje do daljnjeg "srce Srbije".

Na kraju treba spomenuti da je Slobodan Milošević i dalje odlična projekcijska površina za sve koji su mu klicali "Slobo,slobodo!", a danas ga naknadnom pameću optužuju kao jedinog krivca za sve, mada su svojim glasovima legitimirali njegovu kobnu politiku. Milošević nije bio diktator već plebiscitarni autokrat.

Za utjehu je činjenica da je Srbija potpuno odustala od sile kao nastavka nacionalne politike drugim sredstvima. No, jedno desetljeće od njegove smrti i 16 godina od razvlašćivanja, posljedice Miloševićeve vladavine nisu ni blizu prevladane.