Nuklearni sporazum u komi

Europska unija sigurno ima mogućnosti da se odlučno suprotstavi Amerikancima. Tu postoji i uzor: Kuba. SAD je ovu otočnu državu prije 22 godine htio baciti na koljena sankcijama, a Europljani su radije htjeli sklapati poslove. Bruxelles je otišao tako daleko da je u okviru takozvanog „blockinga" svim europskim firmama zabranio poštivanje američkih sankcija. Ali kada uspoređujemo ova dva razdoblja postoji jedna ključna razlika u odnosu na danas: Tada je u Bijeloj kući sjedio Bill Clinton, predvidljivi predsjednik naklonjen Europljanima. A danas…

Pored toga, Europska unija bi mogla zaštiti svoje tvrtke od prijetećih sankcija iz Washingtona, tako što bi kompenzirala nastale gubitke. Javna ulaganja ili javna pomoć u privatnim investicijama su također opcija. Europska unija itekako ima mogućnosti za učinkovito suočavanje s Trumpom. Samo tako bi i bilo moguće uvjeriti europske tvrtike da i dalje posluju sa zemljom koja je na meti SAD-a.

Poslovanje se ne može iznuditi

Sve se na kraju svodi na pitanje: jesu li predsjednici europskih država i vlada uopće spremni ući u borbu za Iran? Svaki ciljani udarac od strane Europske unije u smjeru SAD-a mogao bi rezultirati naglom eskalacijom, koja bi za sobom mogla povući velike gospodarske gubitke.

Do sada, po prirodi stvari, oprezni političari kao što je Angela Merkel nisu htjeli ulaziti u ovaj ring. Ni u utorak navečer (na sastanku u Sofiji, op.ur.) osim ciljanog optimizma, nije bilo nikakvih indikacija da su Europljani spremni ići ovim putem.

Zato se sada direktori multinacionalnih kompanija, kao što je Siemens, moraju odlučiti hoće li prestati poslovati s Iranom ili će tamo i dalje investirati i tako izazivati bijes Amerikanaca. Za pretpostaviti je da se će se obazrivi direktori tvrtki ipak odlučiti za prvu opciju, jer je posao sa Sjedinjenim Američkim Državama za većinu mnogo važniji. Za Siemens je na primjer SAD najveće tržište.

Dilema EU-a je sljedeća: on treba privatne poduzetnike koji će nastaviti ulagati u Iran, što je toj zemlji hitno potrebno. Ali EU ne može prisiliti tvrtke da posluju s Iranom.

Sada preostaju drugi potpisnici sporazuma s Iranom koji mogu pokušati ispuniti nastalu prazninu. Ali i tu ima problema. Primjerice Rusija, koja insistira na strogom pridržavanju sporazuma, gospodarski gledano je direktna konkurencija Iranu. I Rusija i Iran su države koje posluju prvenstveno izvozom fosilnih goriva.

Kina vjerojatno ima važnijeg posla nego da sada zbog ovoga ulazi u otvorenu konfrontaciju sa SAD-om. U ovom trenutku Kinezi pokušavaju izbjeći trgovinski rat s američkom vladom. Tu sporazum s Iranom igra sporednu ulogu.

Sporazum ovisi o dobroj volji Irana

I što onda preostaje Europljanima? Bojažljivi pokušaji da nagovore pojedine tvrtke na nastavak poslovanja u Iranu, omogućavanje protok javnog novca i uvjeravanje drugih partnera da jednako postupaju – sve to neće održati sporazum u životu.

Uspjeh bi vjerojatno bio i održavanje iranskog sporazuma u nekoj vrsti vegetativnog stanja, dok američki glasači opet ne izađu na izbore. Iran sigurno neće dobiti gospodarske impulse kojima se nadao. Zato sporazum sada ovisi samo o dobroj volji iranskog režima da ne reaktivira svoj atomski program.