Komentar: "Oluja" je zaustavila rat, ne NATO
9. kolovoza 2020
Krajem srpnja ove godine je engleski list Guardian objavio članak pod naslovom "Bill Clinton pushed 'appeasment' of Serbs after Srebrenica massacre". Novinar Julian Borger je u njemu iz javno dostupnih dokumenata Clintontove digitalne biblioteke o američkoj politici prema Bosni i Hercegovini zaključio kako su se tadašnji američki predsjednik i njegovi tim trudili zaustaviti rat u toj bivšoj jugoslavenskoj republici.
Prema Borgeru je Clinton od tadašnje bosanske vlade predvođene muslimanskim vodstvom odmah nakon genocida u Srebrenici htio zatražiti da se odrekne dijela teritorija u korist bosanskih Srba. U strateškom dokumentu naslovljenom "Endgame" se čak spominjala i mogućnost podjele po etničkoj liniji uključujući zamjenu teritorija i referendum o otcjepljenju područja koji su kontrolirali Srbi u roku od dvije do tri godine.
No ako se dokument "995-07-20A, NSC Paper re Bosnia Endgame Strategy" pažljivije pročita, može se uočiti jedan puno složeniji kontekst. Clintonovi savjetnici su pokušali prikazati s kojim se sve mjerama može ostvariti mir u BiH. Pritom upada u oči da su njihovi prijedlozi sadržavali i razmatranja opcija koje su postajale još puno ranije. Već 1993. godine je Lord David Owen, glavni europski pregovarač, predlagao puno radikalniju podjelu BiH. Je li predsjednik Clinton sam analizirao "Endgame" i procijenio da je ovaj strateški dokument dobar? To ne stoji u članku Juliana Borgera i općenito se o tome ne zna ništa. Što se, dakle, dogodilo, nakon genocida u Srebrenici, a prije pregovora u Daytonu?
Ključni dogovor u Splitu
Velika Britanija se i dalje nije htjela miješati u BiH-politiku nego je željela nastaviti pregovore nakon Srebrenice u istom stilu kao i do tada - unatoč činjenici da su se srpski napadi nastavljali, čime je mogućnost da srpske snage potpuno osvoje zemlju postajala sve izglednija, i unatoč tome što se u Bihaću nazirala nova katastrofa.
Mir nije ostvaren ustupcima koje je u svom članku spominjao Julian Borger, već konferencijom u Splitu. 22. srpnja 1995. godine su, naime, u tom gradu na jadranskoj obali, sastali predsjednik BiH Alija Izetbegović i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te u jednoj zajedničkoj deklaraciji najavili vojnu suradnju Hrvatske i Bosne. Tom sastanku sam prisustvovao i ja, autor ove kolumne.
Hrvatska vojna ofenziva "Oluja", koja je uslijedila nakon toga (4-8. kolovoza 1995.) donijela je vojnu prekretnicu i bila je jedan od najvažnijih momenata rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska vojska je u njoj oslobodila dijelove Hrvatske koje su bili okupirali Srbi, bosanska je oslobodila područja na zapadu Bosne.
"Oluja" je okončala rat između dvije bivše jugoslavenske republike, a ne NATO. "Oluja" je razbila sve sumnje i ograde koje su međunarodna zajednica i NATO imali prema jačem interveniranju u rat - zahvaljujući "Oluji" se ratna situacija potpuno promijenila.
Europa je ostala pasivna
Za to vrijeme su se NATO, a prije svega Velika Britanija i Francuska snažno zalagali kod Billa Clintona za to da "se zaustave ove protuofenzive", s argumentom da bi one mogle ponukati "greater Serbia" da napadne s druge strane, što je američki predsjednik odbio (The Clinton Tapes, 2009, 277).
Ali s bosanskim i hrvatskim vojnim uspjesima su i ova strategija i opcije razmatranje u "Endgameu" postale izlišne. Bosanski Srbi su došli za pregovarački stol u Dayton. Mogućnost otcjepljenja "Republike Srpske" - dijela Bosne koji je u rat bio "etnički očišćen" i kojemu sada živjeli većinom Srbi - ni u jednom trenutku nije bio opcija koja se razmatrala na pregovorima u tom američkom gradu u kasno ljeto 1995.
Možemo biti zahvalni Clintonu
Koju igru igra Europa od početka ratova na Balkanu u 1990-ima moglo se već vidjeti u svibnju 1993. Tada je američki predsjednik Clinton poslao svog ministra vanjskih poslova Warrena Chrostophera u Europu kako bi tamo sa svojim europskim partnerima razmotrio razrađene planove za intervenciju. No, europski političari su reagirali odbojno i nezainteresirano.
Tek su savezništvo između Bosne i Hrvatske sklopljeno u Splitu i američka vojna potpora Hrvatima uspjeli zaustaviti rat. Možemo tadašnjem američkom predsjedniku Clintonu samo biti zahvalni da je ova dva naroda shvatio ozbiljno i pomogao im.
Appeasment? Neodrživi prigovor
Clintona sada optuživati za politiku nagodbe i popuštanja (appeasment) Srbima nakon Srebrenice graniči s izvrtanjem prošlosti. Antiamerički intonirani članak u Guardianu danas pomaže u prvom redu vječnim secesionistima kao što je srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik. On je promptno u izjavi koju je dao novinskoj agenciji Srna zatražio da se rehabilitira američka ideja otcjepljenja Republike Srpske.
Činjenica je da je SAD tada, kada Europa nije htjela djelovati odlučno i dosljedno, pomogao doći do mira. Sjedinjene Države se i dalje angažiraju na Zapadnom Balkanu, bez obzira na to što se inicijative poput one aktualnog posebnog izaslanika SAD-a na Kosovu Richarda Grenella mogu ocijeniti kao kratkoročne i opasne. SAD je bio i ostao jaki saveznik na Zapadnom Balkanu koji pokreće inicijative poput rezolucije američkog Senata donesene povodom 25. obljetnice genocida u Srebrenici - nešto što do sada niti jedna jedina europska zemlja nije bila u stanju.
A gdje je Europa? Europa se i dalje mora jače angažirati na Zapadnom Balkanu kako bi jačala i poticala institucije pravne države, demokraciju i ljudska prava. Članci poput onoga Juliana Borgera povratak su na stari put koji je već za vrijeme ratova na Balkanu vodio u katastrofu. Guardian bi trebao dovoljno držati do sebe da se ne upušta u ovako traljave pokušaje novog pisanja povijesti.
Christian Schwarz-Schilling je od 1982. do 1992. bio kao član CDU-a njemački savezni ministar za poštu i telekomunikacije. Iz protesta je zbog stava njemačke vlade prema ratu u Bosni i Hercegovini podnio ostavku. 2006/07 bio je Visoki predstavnik i posebni izaslanik EU-a u Bosni i Hercegovini.