Ovoga puta umro je netko blizu
Smrt jednog čovjeka me je potresla, preko mjere solidarnosti koju mi imamo sa svakim ljudskim bićem.
Vjerojatno zato što je ta smrt nasilna.
Potresla me i činjenica da se radi o pogubljenju. Naime, čovjeku su odrubili glavu. Naravno, i to što su počinitelji fanatici koji zloupotrebljavaju svoju vjeru da bi opravdali najgnusnije zločine.
Taj čovjek je u Egipat otišao trbuhom za kruhom, i ni u čemu nema njegove krivice, osim da je u pogrešno vrijeme bio na pogrešnom mjestu.
Čovjek je imao djecu. I ženu. I roditelje. Poživio je samo 30 godina.
Sve su to razlozi koji su u meni izazvali duboko uznemirenje, pomiješano s gnušanjem.
Onda naviru pitanja: Ako je ovaj čovjek pogubljen, nije li ugrožen svatko tko uplati jeftini odmor od Dubaija do Marrakeša? Nije li bolje biti nezaposlen na Balkanu, nego izlagati se riziku u Libiji razjedenoj bandama naoružanih fanatika, u Egiptu gdje su ljudi prisiljeni birati između vojne diktature i srednjovjekovnog shvaćanja islama? U Iraku koji poslije američke intervencije puca po šavovima?
Znam neke ljude koji su otišli u Afganistan da zarade za kruh. Ne bih volio da netko od mojih poznanika – vozača, logističara, inženjera – bude prisiljen da daleko od kuće klekne na koljena i čeka krvnikovo sječivo.
Nije li to upravo način razmišljanja koji nam želi nametnuti teror?
Ideološko ludilo takozvane „Islamske države“ postaje njeno propagandno oružje. Kako da se odupremo strahu i mučnini koje svaki normalan čovjek osjeća kada vidi prizore pogubljenja?
Svako pogubljenje je besmisleno, u to sam duboko uvjeren. Strijeljanje u Kini ili Rusiji, „humano“ ubijanje injekcijom u Sjedinjenim Američkim Državama. Države koje uzimaju sebi za pravo da budu gospodari života i smrti jesu po meni u krajnjoj instanci organizirane ubojice.
Što tek reći o maskiranim ljudskim bićima koja kao da su izašla iz stripa strave i užasa u stvarnost država u rasulu da bi ubijali nedužne ljude, uživajući u medijskoj inscenaciji?
Jesu li oni zaslužili sudski proces?
Da, nakon vojnog sloma „Islamske države“, koji će uslijediti kada zapadne zemlje i arapski svijet uvide svoje krupne greške koje su dovele do stvaranja te antihumane paradržave, moralo bi se suditi i ubojicama i njihovim inspiratorima.
Do tada nam ostaje da nemoćno osuđujemo atavističko divljanje fanatika. I da se sjetimo da i na Balkanu postoji šačica onih koji odobravaju to klerofašističko divljanje, ističući crne zastave.
Ne dozvolimo da oni nama ili našoj djeci nametnu agendu u kojoj bi se vjerski fanatizam izjednačio s bilo kojom vjerom. Jer to jednostavno nije isto.
„Ovog puta umro je netko blizu“, napisao je svojedobno u svojoj pjesmi srpski književnik Miodrag Pavlović. Mir tvojoj napaćenoj duši, Tomislave.