Komentar: Pločice domina padaju jedna za drugom

Austrija je povukla ručnu kočnicu i uvela gornju granicu za prihvaćanje tražitelja azila i izbjeglica. To je ponajprije politička kozmetika. Puno važnije je da se pojačavaju granične kontrole prema Sloveniji. Svi tražitelji azila će, za razliku od dosadašnje prakse, prije nego budu pušteni u Austriju biti registrirani i kontrolirani. Samo oni tražitelji azila koji budu htjeli u Austriju ili Njemačku bit će propušteni. Svi drugi, koji primjerice žele u Dansku ili Švedsku, bit će vraćeni. Hoće li te mjere dovesti do toga da broj izbjeglica i tražitelja azila stvarno ne prijeđe gornju granicu, to danas nitko ne zna pa ni austrijski savezni kancelar Werner Faymann.

Ali, pojačane granične kontrole imaju dva učinka: s jedne strane one donose unutarnjopolitičko olakšanje Faymannovoj velikoj koaliciji socijaldemokrata i konzervativaca, jer većina Austrijanaca želi prestanak "kulture dobrodošlice". S druge strane pojačano vraćanje tražitelja azila na granici pod snažan pritisak stavlja ostale zemlje na balkanskoj ruti, prije svega zemlje u koje izbjeglice najprije stižu, Grčku i Italiju. One bi trebale biti prisiljene, tako si to zamišlja austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz, da vanjske granice EU-a bolje štite i time odvraćaju izbjeglice i tražitelje azila od dolaska u EU. To je politika prema izbjeglicama "preko koljena", s obzirom da je nastojanje da se krizu svlada uobičajenim postupcima EU-a zacijelo pred definitivnim neuspjehom.

I Njemačka će uspostaviti gornju granicu

Austrija s pravom može ukazati na to da Švedska više ne prima izbjeglice, a Njemačka pojačano vraća izbjeglice na njemačko-austrijskoj granici. Savezni kancelar Faymann je odluku o graničnim kontrolama i pravno upitnoj gornjoj granici prisno dogovorio sa saveznom kancelarkom Merkel. Njemačka šefica vlade, koja je u vlastitoj stranci izvrgnuta oštrim kritikama zbog politike prema izbjeglicama, nema dakle ništa protiv gornje granice u Austriji. Neće dugo trajati dok i ona ne počne provoditi zaokret u svojoj politici. Na kraju može argumentirati da Njemačka neće moći sama svladati taj izazov. Švedska se već oprostila, Austrija to upravo čini. Ostala bi, kao jedina zemlja koja prima znatan broj izbjeglica, Njemačka u krajnje nesolidarnoj Europskoj uniji. To na duži rok neće izdržati čak ni Angela Merkel.

Ako za osam tjedana ne budu ostvareni spomena vrijedni uspjesi kod preraspodjele izbjeglica na europskoj razini ili kod smanjenja broja izbjeglica u suradnji s Turskom, onda će Njemačka zacijelo slijediti austrijski model. U Njemačkoj se neće upotrebljavati pojam "gornja granica" jer ga je glasno koristio bavarski CSU. Umjesto toga će se uljepšano govoriti o orijentacijskoj vrijednosti, ciljnoj vrijednosti ili nečemu sličnom. Trenutni predsjedatelj Europskog vijeća, nizozemski premijer Mark Rutte, već govori o planu B, ako dosad zamišljeni sustav od hotspotova, preraspodjele i osiguranja vanjskih granica ne donese konačno vidljive rezultate. A postizanje toga cilja u zacrtanom roku od osam tjedana čini se malo vjerojatnim, s obzirom na posvađanost šefova država i vlada u Europskoj uniji.

Namjerni kaos između Grčke i Austrije?

Ako bi dakle nakon Austrije i Njemačka osjetno smanjila svoju spremnost prihvaćanja izbjeglica, što bi se dogodilo na balkanskoj ruti i granicama šengenske zone unutar koje zapravo nema graničnih kontrola? U zapadnim balkanskim zemljama i Grčkoj bi moglo doći do strahovitog zastoja izbjeglica, tražitelja azila i migranata. To bi onda za tisuće ljudi bila kalkulirana katastrofa usred Europe. Srbija je već najavila da više neće propuštati izbjeglice. Kalkulacija brojnih mjerodavnih od Švedske do Italije je zacijelo da će EU postati tako neprivlačan izbjeglicama i tražiteljima azila da neće ni pokušavati doći do svoga cilja. Europa bi kapitulirala pod navalom mnoštva i izgubila svoju humanost, svoje milosrđe. Unutar EU-a bi granice opet morale biti trajno sustavno kontrolirane. Gospodarske posljedice te re-nacionalizacije bile bi neizmjerne.

Gornja granica ne rješava problem nego ga premješta iz središta Europe na njezine rubove, tamo gdje izbjeglice stižu. Na pitanje što se treba dogoditi kad gornja granica bude dosegnuta, austrijska ministrica unutarnjih poslova odgovara: internacijski logori. Može li to biti konsekvencija, da tisuće muškaraca, žena i djece protiv njihove volje budu držani na granicama Europe? To ne smije biti posljednji odgovor na pitanje o rješavanju izbjegličke krize. Zar stvarno nemamo bolje rješenje?