Komentar: Ponuda Ukrajini ostaje, ali pod istim uvjetima

Ukrajina bi sve. Dobre odnose s Rusijom i s Europskom unijom. Ona se ne želi odlučiti između te dvije strane. I to je zapravo logično. Ukrajinska privreda treba Rusiju zbog tržišta i opskrbe energijom. Ona je od Rusije - barem u ovom trenutku - ovisnija nego od Europske unije. A ukrajinsko društvo je podijeljeno na dio koji gravitira Zapadu i dio koji gravitira Istoku.

Za sve to u EU-u imaju razumijevanja. I da nema Rusije to ne bi bio nikakav problem. EU od Ukrajine uopće ne traži da sruši mostove prema Moskvi i da se potpuno okrene Bruxellesu. Problem je prije svega Rusija. Jer Rusija traži od Ukrajine da se odluči za jednu stranu. Ruski predsjednik misli još u geostrateškim kategorijama. Sve države bivšeg Sovjetskog Saveza koje se pridruže EU-u, za njega su teritorij na kojemu je izgubio utjecaj. Zato on prijeti, obećaje, mami - čini skoro sve da bi ih zadržao.

Partnerstvo nije tržnica

EU tu ne može ništa. Unija se ne može i ne želi upustiti u slične načine vršenja pritiska, inače bi izdala vrijednosti koje zastupa. No, ona se ne može upustiti ni u pregovore oko veće potpore. I tu prestaje razumijevanje za tešku situaciju ukrajinskog predsjednika Janukoviča. Janukovič je pokušao situaciju okrenuti u svoju korist i izmanipulirati EU i Rusiju da bi ih nagnao na bolje ponude.

A tu se EU prilično blamirao. Istoga dana kada je Janukovič prekinuo pripreme za Sporazum o pridruživanju, EU-ov povjerenik za proširenje Fülle je sjeo u avion za Kijev kako bi ga nagovorio da promijeni odluku. EU se danima ponašao kao zaljubljeni udvarač koji se ne može pomiriti s činjenicom da mu je odabranica njegovog srca rekla "ne" i koji ju preklinje da mu se vrati. Europska unija se ne treba toliko ponižavati.

Propast projekta približavanja Zapadu

EU i demokratske snage u državama koje se zalažu za partnerstvo na Istoku sada stoje pred hrpom krhotina. Nije se samo Ukrajina za sada oprostila od projekta približavanja Zapadu. I Armenija i Azerbajdžan su od njega de facto odustali i ponovno traže utočište u Moskvi. Bjelorusija pod autoritarnim Lukašenkom ionako nikad nije bila zaozbiljno u njemu. Samo se Moldova i Gruzija kreću i dalje u željenom smjeru, ali one su premale da bi doista mogle pokrenuti nešto veće.

Ovakav razvoj događaja je prije svega razočaravajuć za zemlje na istočnoj granici EU-a, na primjer za Litvu. Partnerstvo na Istoku je bilo prije svega njezin projekt. Litvanci su još u prošloj generaciji bili i sami dio Sovjetskog Saveza. Mjesto održavanja summita Europske unije i njezinih istočnih partnera, Vilnijus, tek je 50-ak kilometara udaljen od bjeloruske granice na kojoj počinje teritorij vladavine zadnje prave diktature u Europi. Velika je razlika za građane još prilično mladih članica Europske unije poput Poljske i Litve, jesu li okruženi zemljama sa stabilnim demokracijama i tržišnom ekonomijom ili nepovjerljivim protivnicima. Ali većinu država na zapadu Europske unije nikada nije posebno interesiralo partnerstvo na istoku: Francuska, Italija i Španjolska gledaju uglavnom prema jugu i zapadu, ali ne prema istoku. Ovom projektu je, dakle, nedostajala i podrška iz same Unije.

Loše šanse s Putinom i Janukovičem

Što sada? Ponuda EU-a Ukrajini i ostalim zemljama na istoku mora i dalje ostati, to je nesporno. Ali EU ni u kojem slučaju ne bi trebao mijenjati uvjete koji u njoj stoje, jer bi inače opet počelo cjenjkanje. Bruxelles bi svakako trebalo pojasniti - pa i Moskvi - da ovo partnerstvo nije usmjereno ni protiv koga, već da od njega mogu profitirati sve strane, uključujući i Rusiju. A to s Putinom i Janukovičem vjerojatno neće biti moguće. Ali društvo se mijenja i u Rusiji i Ukrajini, i to ni u kojem slučaju samo pod utjecajem EU-a, već prvenstveno iznutra. Zato će situacija za nekoliko godina biti možda sasvim drukčija.