Komentar: Rimska drama šteti i Italiji i EU-u

Mariju Draghiju se jedno ne može prigovoriti: on nije bio ništa lošiji od ostalih talijanskih premijera kada je u pitanju dužina njegovog mandata. Draghijeva 18-mjesečna vladavina je čak duža od prosjeka svih 67 talijanskih vlada poslije Drugog svjetskog rata. Italija je navikla na krize vlada i stalne promjene.

Gledano izvana, to ne čini državu stabilnom, ali ju čini politički zanimljivom. Talijanski birači uživaju u spektaklu s mješavinom fascinacije i odbijanja. Kao i mnoge prije njegove, i ova ostavka je pomalo imala elemente tv-sapunice: dramu, zavist, ogorčenost, ljubomoru.

Bilo je svega pomalo, ali stvarnog političkog razloga nije bilo. Radilo se o profilnoj neurozi ljevičarskog populista Giuseppea Contea, koji je sabotirao veliku koaliciju „nacionalnog jedinstva”. Sada desničarski populisti vide priliku da na novim izborima po prvi put za šeficu vlade postave desničarsku ekstremisticu - Giorgiju Meloni.

Sa svojom Braćom Italije ona, sudeći po anketama, prilično prednjači. Još uvijek je upitno bi li mogla formirati desničarsku koaliciju sa Silvijom Berlusconijem (Forza Italia) i Matteom Salvinijem (Lega) i formirati stabilniju vladu od svojih brojnih prethodnika. Možda će i dvije socijaldemokratske stranke u predizbornoj kampanji uspjeti dobiti ljevičarsku većinu.

Nestranački Mario Draghi koji je, poslije sloma ljevičarskih populističkih vlada predvođenih antistranačkim Pokretom 5 zvjezdica, postavljen na čelo tehnokratske vlade nacionalnog jedinstva, zapravo je sve učinio kako treba. Izveo je Italiju iz korona-krize, osigurao visoko zaduženoj zemlji neviđeno visoka jamstva i kredite EU-a za obnovu. On je Italiji dao veću težinu u EU-u nego što su to činili njegovi euroskeptični prethodnici. Kao bivši predsjednik Europske središnje banke razumio se u gospodarstvo, ali nije mogao spriječiti dramatičan rast inflacije.

Jaka Italija bi bila bolja

Činjenica da vidno iscrpljeni Draghi sada odlazi je loša za Italiju, ali i za Europsku uniju. U nadolazećoj recesiji, u energetskoj krizi, u užasnom sukobu s Rusijom zbog njenog podlog rata protiv Ukrajine potrebna je snažna, energična Italija. Zemlju koja će se sada opet mjesecima gubiti u unutarnjopolitičkim sitničavim sukobima i svom kompleksnom, potpuno rascjepkanom stranačkom sustavu i time slabi EU.

Ako se zaustave reforme koje je Draghi nakon desetljeća konačno ponovo pokrenuo, to može biti samo loše za talijansku privredu i društvo. Tržišta već́ reagiraju padom cijena dionica, pritiscima na već́ poljuljane talijanske banke i rastućim kamatama na državne obveznice. Sljedećoj vladi, posebno ako će ju formirati desničarski populisti koji imaju razumijevanja za Rusiju, bit će teško vodi izuzetno zaduženu Italiju kroz predstojeća olujna vremena. Ali ako Italija bankrotira, zajednička valuta euro bit će pod pritiskom i Europska unija će se zaljuljati. Italija je prevelika i previše važna da bi propala.

Na početku svog mandata Mario Draghi je bio slavljen kao posljednja prilika da se posrnula Italija digne na noge. Je li šansa prokockana? Redovni izbori bi ionako trebali biti početkom iduće godine. Najkasnije do tada bi se nestranački tehnokrat Mario Draghi morao povući. Tako je sada drama na političkom planu počela nekih šest mjeseci ranije, doduše usred višestrukih kriza inflacije i posljedica rata.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu