Erdogan beskrajno muči Europsku uniju. Usprkos najvećim dvojbama prema njegovoj politici, Europska komisija je dosad službeno nastavljala pregovore o pristupu Turske. Što još turski predsjednik zapravo mora učiniti da mu Bruxelles pokaže crveno svjetlo? Zar nije dovoljno što je otpušteno na desetke tisuća ljudi i što su strpani u zatvor nakon puča i čitavo maltretiranje turskih medija?
I ovaj rezultat glasovanja Europskog parlamenta je zapravo prilično blag. Pregovori se trebaju prekinuti samo privremeno, ali ne potpuno. Da su potpuno obustavljeni, to bi bio kraj pristupnih pregovora s Turskom. Jer u tom slučaju bi za ponovni početak pregovora trebala dozvola baš svih članica EU-a i u najmanju ruku bi Austrija bila protiv. Jer raspoloženje u Europi se ionako sve više okreće protiv članstva Turske u EU-u.
Odluka Europskog parlamenta nije obvezujuća niti za Europsku komisiju niti zapravo za odlučujuće zemlje članice. A u glavnim gradovima nema baš previše ambicija za radikalne mjere, ne na kraju jer postoji bojazan da će Ankara opet pustiti izbjeglice u Europu. Zato i ova odluka EP-a nije ništa drugo nego simbol, povrh toga i prilično bespomoćan simbol. S velikim užitkom je Erdogan još dan prije glasovanja rekao kako u njegovim očima taj zaključak nema nikakvog značenja. Što se tiče praktičnih posljedica, zapravo je imao pravo.
Smrtna kazna bi bila kraj
Sada sam Erdogan može odlučiti kako će se nastaviti odnosi s Europskom unijom. On u svakom slučaju ne želi pristati na političke zahtjeve i prije svega ne želi ništa mijenjati u svojim zakonima protiv terorizma. Sad on prelazi u napad i zahtijeva od Bruxellesa da do kraja godine odluči hoće li nastaviti pregovore o članstvu Turske u EU-u ili ne. Inače će Turska sama odlučiti o tom pitanju i pritom uopće ne krije da mu je potpuno svejedno što će biti s Europom.
On može potpuno prekinuti pregovore o članstvu i na drugi način i samo jednim potezom pera, naime ako u Turskoj opet uvede smrtnu kaznu. Tada Europskoj uniji ne bi preostalo ništa drugo nego okončati pregovore.
Što Rusija može ponuditi Turskoj?
Ali bez obzira na sve to, kako se Europska unija uopće može ponašati prema Turskoj? Sve europske institucije, Parlament, Vijeće i Komisija kod tih beskrajnih provokacija Ankare trebaju stalno imati pred očima kako nemaju posla samo s jednom osobom, Recepom Tayyipom Erdoganom. Tu se radi o poruci čitavoj naciji od skoro 80 milijuna ljudi među kojima ima mnogo onih koji misle potpuno drugačije nego njihov predsjednik. Potpuni prekid pregovora, ako bi to odlučila Europa, bi uništio posljednji tračak nade tim ljudima.
Bez obzira na politički smjer koji provodi Erdogan, mnogo toga govori protiv punog članstva Turske u Uniji i za suradnju s tom zemljom na nešto nižoj razini. Ali zato nije pogrešno slijediti proces približavanja: to je poticaj mnogim reformama u državi. Činjenica da je Erdogan mnoge te reforme sada poništio ne znači da je taj proces bio pogrešan, sasvim suprotno od toga. A što se tiče Erdoganove dreke, on se naravno uvijek može okrenuti drugim partnerima umjesto EU-a. Ali što mu jedna Moskva ili Peking mogu ponuditi osim da ga puste da u državi radi što hoće? Upravo u gospodarstvu je EU mnogo atraktivniji partner.
Zato je dobro da je Europski parlament uputio jasnu poruku, ali da ne želi prekinuti pregovore. I čitava Europska unija treba se malo ohladiti i biti strpljiva. Jer to duguje građanima Turske. A jednog dana će doći i doba nakon Erdogana.