Kopaju po kantama za smeće, a u banci imaju tisuće eura

Usprkos krizi, 65 posto hrvatskih građana redovito štedi, potvrdilo je nedavno istraživanje agencije IMAS za ERSTE grupu. Riječ je o nevelikom mjesečnom prosječnom iznosu od pedesetak eura koji „na stranu“ najčešće stavljaju građani stari između 30 i 39 godina. Pri tome se ponajprije odlučuju za klasičnu štednju koju slijede životna osiguranja, stambene štednje i investicijski fondovi. Samo tri posto ispitanika smatra da štednja nije važna. Jače no ikada pritisnuti egzistencijalnim strahovima, Hrvati prvenstveno žele odvojiti novac za „iznenadne situacije“, no ne zanemaruju ni štednju za „stare dane“, pogotovo u svjetlu konstantnih špekulacija o propasti mirovinskih fondova.

Istovremeno su depoziti građana u bankama i štedionicama, prema analizi Zagrebačke banke, od kraja 2008. godine do kraja kolovoza ove godine povećani za nešto više od 35 milijardi ili za 24,1 posto, te su dosegli rekordan iznos od 180,5 milijardi kuna. Utvrđeni prosječni godišnji rast od 4,7 posto ipak se ne može mjeriti s predkriznim razdobljem tijekom kojega je dosezao gotovo 16 posto.

Promjena ponašanja građana izazvana gospodarskom krizom je vidljiva u oprezu prilikom zaduživanja i izbjegavanju potrošnje, što je dovelo do povećanja razlike između ukupnih depozita i kreditne zaduženosti. To je, možda, dobra vijest za pojedinca, no katastrofa za gospodarstvo, tvrde analitičari, jer je riječ o dodatnom usporavanju aktivnosti u cijelom gospodarstvu.

Repovi Jugoslavije

No postoji i druga strana priče. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 32 posto hrvatskih građana je siromašno. Među onima koji jedva preživljavaju su umirovljenici i zaposlene osobe, ali i oni koji na štednim knjižicama imaju po pedesetak i više tisuća eura. Riječ je o štedišama propale Ljubljanske banke koji već 23 godine čekaju isplatu. Mnogi od njih ju, nažalost, nisu dočekali, no bitku za teško stečeni novac nastavljaju njihova djeca pa čak i unuci.

Odvjetnik brojnih štediša Ljubljanske Banke Milivoje Žugić iz Zagreba u razgovoru za Deutsche Welle kaže da je ovaj problem ujedno i problem Jugoslavije. „U njemu se kondenziraju svi problemi bivše države, kontinuitet njezinog postojanja i razlozi njezinog sloma. Ljudi su ulagali deviznu štednju koja je bila potrebna Jugoslaviji jer je putem nje kupovala tehnologiju koja je postojala samo na zapadu. Onda se dogodilo to da banka više nije mogla servisirati obećanu visoku kamatu“, tvrdi naš sugovornik pa je u jednom trenutku građanima prestala isplaćivati njihovu štednju. Hrvatska je svojim građanima ponudila preuzimanje dugovanja i stavila ga je u režim javnoga duga, no neki štediše nisu pristali na taj model. „Oko 600 do 800 milijuna nekadašnjih njemačkih maraka su štediše prenijele na Hrvatsku i sada se Hrvatska i Slovenija oko toga spore“, tvrdi Žugić i dodaje da Slovenija ne želi platiti Hrvatskoj preuzeti dug, ali ni štedišama kojima Hrvatska nije isplatila dug. Sada Ljubljana tvrdi da taj novac ide u sukcesiju. Oni koji nisu prenijeli štednju, tužili su Ljubljansku banku.

Zločin prema vrijednim ljudima

Odvjetnik Žugić objašnjava da konačna odluka o dugu Ljubljanske banke nije donesena ni na Europskom sudu za ljudska prava te da je pitanje od čega bi se oni mogli naplatiti. Slovenija je, naime, osnovala Novu Ljubljansku banku koja je preuzela imovinu stare banke i ostavila joj je dugove.

Riječ je o sudbinama vrijednih „malih“ ljudi s kojima se nitko ne bavi, upozorava odvjetnik. „Brinemo o svim žrtvama 2. svjetskog rata. Međutim političari i zaštitnici ljudskih prava uopće ne brinu o štedišama stare Ljubljanske banke kojima je ubijen smisao života. To je jednako strašan zločin prema njima. Zamislite čovjeka koji se je 30 godina odricao i štedio za, na primjer, rješavanje stambenog pitanja. A onda mu je netko to jednostavno oduzeo. Bez iznimke su to strašne sudbine. Nitko ne brine o jednoj baki koja preživljava kopajući po kantama za smeće, a u banci ima 60 tisuća eura.“

Umro kad je trebao dobiti novac

Žugić navodi i primjer dr. Kovačića iz slučaja „Kovačić i drugi“ koji je završio u Strasbourgu, a koji usprkos presudi nije dočekao svoj novac. „Radi se o čovjeku koji je kao Hrvat proganjan u bivšoj Jugoslaviji, potom ga je 91. godine zahvatio rat u Banja Luci. S dvije najlonske vrećice je izbjegao u Zagreb, a na štednji je imao 70 tisuća DEM. Da je mogao do tog novca, njegov bi život krenuo drugim tijekom. Nazvao sam ga i rekao mu da imam radosnu vijest, a on je od šoka umro“, priča Žugić.

I sudovi otežavaju naplatu

Kao jedan od problema odvjetnik Žugić navodi i sporost hrvatskog sudstva. Navodi primjer Općinskog suda u Opatiji koji već četiri godine, usprkos pravomoćnim presudama, ne provodi ovršni postupak nad nekretninom Ljubljanske banke, a kojim bi se mogao namiriti dio štediša. „U Europi je standard tri mjeseca. No ovdje priča traje četiri godine i tek je na početku.“ Objašnjava da je riječ o odmaralištu u Mošćeničkoj dragi kojemu je, zbog pada cijena nekretnina, također pala cijena s čime su štediše dodatno oštećene. Čak ni procjena vrijednosti nekretnine nije učinjena.

Same neisplaćene štediše Ljubljanske banke nerado izlaze u medije i govore o svom problemu. Samo ih je u Hrvatskoj više od 130 tisuća, a u susjednoj BiH čak više od 160 tisuća. Kažu, umorni su i više ne vjeruju da će dobiti novac koji su sami, ili su to činili njihovi sada već umrli roditelji, stavljali „sa strane“. Posljednje nade ulažu u Europsku uniju i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu koji bi uskoro trebao donijeti i konačnu presudu koja bi mogla donijeti obeštećenje svim štedišama Ljubljanske banke na području bivše države. Hrvatski su političari, zaključuju, već ionako davno odustali od njih.