Korejska borba za ispriku

„Tko se usudio govoriti korejski, bio je kažnjavan“, priča Kim Soon-Sil. Korejski je bio na čitavom korejskom poluotoku zabranjen. Od 1910. do 1945. je trajala japanska okupacija, Koreja je bila japanska kolonija. Korejski se pričalo samo kod kuće, priča 83-godišnja Kim Soon-Sil.

Kaneda umjesto Kim

Pritom je njezina obitelj spadala u privilegirane. Otac joj je bio ekonomist i poduzetnik i posjedovao je uspješnu tvrtku za preradu ribe. To ga je spasilo od prisilnog rada u rudnicima, a nije morao ni, kao npr. poljoprivrednici, većinu proizvoda davati kolonijalnim vlastima. Obitelj je spadala i među malobrojne Korejce protestantske vjere. Ni oni nisu bili pošteđeni japanizacije. Tijekom japanske vladavine obitelj je morala promijeniti korejsko prezime Kim u japansko Kaneda.

Preokret je nastao 15. kolovoza 1945. kada je japanski car Hirohito objavio bezuvjetnu kapitulaciju Japana. Građani Koreje su se potajno radovali porazu kolonizatora. Ali su istodobno otvorena i mnoga pitanja. „Što će biti s nama? Generacije su bile naučene na život građana druge klase. Odjednom nismo znali kamo pripadamo," sjeća se Kim Soon-Sil. Dodaje da mnoga djeca i mladi nisu imali korejski identitet, da nisu znali ni pisati korejski jer to nisu naučili u školi. Ona s identitetom nije imala problema. Njezini roditelji su se trudili da se u kući svaki dan moli na korejskom. No veći problem je predstavljala glad koja je zavladala zemljom. „Mnogi si nisu bili u stanju priuštiti ni zdjelicu riže dnevno“, sjeća se Soon-Sil.

Svakodnevica na nestabilnom poluotoku

Nakon rata je Soon-Sil u Seoulu započela studij teologije. Tada je korejski poluotok zahvatila nova tragedija. U jeku Hladnog rata tadašnje sukobljene svjetske sile SAD i Sovjetski Savez su podijelile poluotok na sjeverni i južni dio. Tri godine su bjesnile borbe, zatim je potpisano primirje, ali ne i mirovni ugovor. Soon-Sil je usprkos svemu uspjela završiti studij i zaposliti se kao nastavnica korejskog jezika u jednoj srednjoj školi. U ranim dvadesetim godinama se udaje i rađa dvoje djece. Nakon nekoliko godina je željela ponovno raditi. Prvo je radila kao prevoditeljica japanskog, a sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća zajedno s djecom se odselila u Njemačku gdje joj je suprug već neko vrijeme radio kao teolog.

No, domovina je uvijek ostala dio svakodnevice. Soon-Sil je počela pisati romane i pripovijetke u kojima je prevladavala tematika odnosa prema domovini i života u tuđini.

Literarno sučeljavanje s prošlošću

U međuvremenu već više od 40 godina živi u Frankfurtu na Majni i dobitnica je više književnih nagrada. S iskustvima koje je sakupila u obje domovine Soon-Sil prati i odnose dviju nekadašnjih sila Osovine, Njemačke i Japana, naspram događaja u prošlosti. Soon-Sil je još uvijek pod dojmom poklona bivšeg njemačkog kancelara Willyja Brandta žrtvama Varšavskog geta, što je do dan danas simbol priznanja Njemačke za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu.

No tako nešto joj, ističe, još uvijek nedostaje kad je u pitanju Japan, okupacijska sila koja je njezinu domovinu desetljećima držala u ropstvu. Soon-Sil i kritički promatra ovogodišnji govor japanskog premijera Shinzoa Abea povodom 70 obljetnice završetka okupacije Koreje kada je namjerno izbjegnuta gesta isprike. U Kini, kao i u Sjevernoj i Južnoj Koreji je to izazvalo val kritika. „Ovakvo nešto me ljuti. Željela bih čuti iskrenu ispriku Japanaca. No njima je u glavi samo njihova vlastita uloga žrtve zbog Hirošime i Nagasakija", kaže Soon-Sil i dodaje da pritom zaboravljaju što su činili u Koreji, Kini i čitavoj jugoistočnoj Aziji. Ipak, ona u Njemačkoj, gdje živi i velika japanska zajednica, održava redovite kontakte s Japancima. Na privatnoj razini to funkcionira, ali je situacija sasvim drukčija kad je u pitanju japanska vlada, kaže ta 83-godišnjakinja i zaključuje da dokle god službeni Japan ne prizna svoju krivnju, prošlost ju neće ostaviti na miru.