Korejski rat - zaboravljeni rat s dugoročnim posljedicama

Koliko je istinito vrlo rašireno uvjerenje kako je Korejski rat – „zaboravljen rat“?

Oni koji su sudjelovali u ovom ratu, zapravo ga nikada nisu zaboravili, posebno naravno SAD. Snimljeni su i mnogi filmovi s temom ovog rata, doduše u 50-tim ali i u 60-tim godinama prošlog stoljeća. No, i kasnije, primjerice, film Clinta Esstwooda „Gran Torino“ iz 2008. godine koji govori o nasljeđu ovog rata.

S druge strane ima i istine u ovoj tvrdnji. Naime, 50-te godine su bile ponosno desetljeće američkog rasta i širenja konzuma pa je nekako logično da se na ovaj rat u jednom trenutno željelo zaboraviti. Na koncu, on se nije završio nekom jasnom pobjedom ali niti porazom. Njime je ponovno uspostavljeno ono što se rezolucijom UN-a od samog početka zahtijevalo a to je ponovno povlačenje granica.

Interes je ponovno probuđen kada su veterani rata u Vijetnamu u Washingtonu dobili svoj spomenik (na slici gore). To je ponukalo i veterane Korejskog rata da zatraže isto i za sebe i „svoj rat“. Ovaj je spomenik sagrađen i otvoren 1995. godine.

Koju ulogu ovaj rat igra u Koreji danas?

Rat je u Južnoj Koreji i danas jako prisutan jer je sve što se danas ovdje događa, posljedica Korejskog rata. Kada se u Južnoj Koreji krećete prema granici, primijetit ćete da se ova zemlja nalazi u stalnom stanju obrane. Ova je tema stalno prisutna, barem u pozadini…

Za Sjevernu Koreju ovaj rat predstavlja jednu vrstu mitova o osnivanju vlastite države. Prema njemu su zemlju napali i opustošili Amerikanci, odnosno, Južnokorejci. U tom smislu, Korejski rat uvijek služi kao opravdanje za sve političke mjere. To su recimo uvođenje raketne obrane kao i potreba za vlastitom atomskom bombom, budući da se ovdje svi osjećaju ugroženima pa se moraju braniti.

Ovaj je mit je vrlo živ a stanovnicima Sjeverne Koreje ionako ne preostaje ništa drugo nego da vjeruju u ono što tvrde državni mediji. A oni pak još uvijek navode da je Sjeverna Koreja 1950. godine bila napadnuta, da se morala braniti i da je na kraju pobijedila – zahvaljujući izvrsnim vojnim akcijama vođenim od strane sjevernokorejskog vodstva i njihovih saveznika.

Rat u Vijetnamu slovi kao rat koji je traumatizirao Amerikance, kao rat s puno jačim posljedicama. Koji su tome razlozi?

Vijetnam je takoreći jedna druga kategorija. U 60-tim godinama je omladina u SAD-u bila puno kritičnija nego omladina u 50-tim a i mediji su imali puno jači položaj. Tijekom Korejskog rata je u SAD-u vladala jedna puno snažnija cenzura po pitanju izvještavanja vojnih događanja. Tako je primjerice, nakon što su prve vijesti bile objavljenje, postalo zabranjeno izvještavati o žrtvama napalm bombama u redu vlastite vojske. Tijekom rata u Vijetnamu mediji su gotovo izravno prenosili događanja, direktno, preko televizijskih programa u dnevne sobe Amerikanaca. No, i tijekom Korejskog rata je Hollywood bio takoreći prisutan i to između ostalog, tijekom poznatog ulaska u Inchon.

Kada se uspoređuju Južna Koreja i Južni Vijetnam, treba reći da Amerikanci Južnu Koreju nisu ostavili na cjedilu za razliku od Južnog Vijetnama. Južna Koreja je ostala pod zaštitom SAD-a i za nju je vezana i danas. Već tijekom 50-tih godina su Južnokorejci u SAD-u mogli obaviti služenje vojnog roka. Južna Koreja uživa i zaštitu NATO saveza što znači da bi napad na nju, značio i napad na Sjedinjene Američke Države.

Upravo iz tog razloga Sjeverna Koreja, izuzev mnogo sabotaža, nikada nije ozbiljno pokušala ponovno osvojiti Južnu Koreju. Ovdje nikada nije postojala situacija kao u Južnom Vijetnamu gdje je Vietcongu uspjelo uvjeriti većinu stanovništva u svoje ideje tako da je na kraju tek mali komad zemlje ostao na američkoj strani.

Koje povijesno značenje ima Korejski rat u kontekstu Hladnog rata?

Korejski rat bio je prvi „vrući, mali rat“ u Hladnom ratu. Mali – zbog toga jer je trebao ostati ograničen, bez da se proširi na druge zemlje. Najvažnija posljedica ovog rata u kontekstu Hladnog rata je američka odluka o nekorištenju nuklearnog naoružanja u zemljama „Trećeg svijeta“. Kada su naime snage UN-a stigle do rijeke Jalu, na granici između Sjeverne Koreje i Kine, a Kina se u tom trenutku uplela u zbivanja sa svojim vojnim snagama, MacArthur je zatražio uporabu nuklearne bombe kao i bombardiranje Kine. No, američki predsjednik Truman kao i američko vojno vodstvo odlučili su se vrlo jasno protiv toga. Njihov je argument glasio: To bi bio pogrešan rat u pogrešno vrijeme, s pogrešnim protivnikom.

Pogrešna protivnica bila bi u tom slučaju Kina, budući da je, prema toj predodžbi, jedini potencijalni protivnik atomskog rata u tom slučaju mogao biti ondašnji Sovjetski Savez.

No, istodobno, bivšem SSSR se nije smio dozvoliti „slobodan ulaz“ u zemlje tzv. „Trećeg svijeta“ jer je postojala opasnost od „domino efekta“ – iako taj izraz tada još nitko nije službeno upotrebljavao. Između 1945. i 1991. godine, vođeno je sveukupno 150 „malih ratova“ između zaraćenih strana Hladnog rata. No, u niti jednom od njih se nije koristilo nuklearno naoružanje. Čak niti u ratu u Vijetnamu se nikada nije ozbiljno o tome razmišljalo.

Koju je ulogu igrao Korejski rat u učvršćenju saveza između Kine i Sjeverne Koreje. On doduše nije više bio tako jak kao prije ovog rata ali je u svakom slučaju preživio Korejski rat.

Na početku je Kim II Sung otputovao u Moskvu i pitao Staljina smije li započeti s ratom koji bi oslobodio, odnosno, ponovno ujedinio Koreju. Nakon nekoliko mjeseci razmišljanja, Staljin mu je odgovorio da smije, no ukoliko neće uspjeti sam u tome, da mu u pomoć neće priteći SSSR već Kina. Nakon toga je Kim otputovao u Peking gdje mu je Mao zajamčio svoju pomoć u slučaju potrebe.

To se zaista i dogodio i to u listopadu 1950. godine kada su prvo južnokorejske a kasnije i UN trupe stigle do rijeke Jalu. Snage Sjeverne Koreje potisnute se na jedno malo područje a na scenu su stupile kineske trupe, tj. takozvani dobrovoljci. No, osim njih, ovdje je bilo i vojnika iz vremena Kuonmintang-a, dakle, oni isti koji su se u građanskom ratu borili protiv komunista. Tim kineskim vojnicima je na kraju doista pošlo za rukom, doduše uz velike gubitke, snage UN-a potisnuti toliko daleko da se linija bojišnice ponovno pomakla u pozadinu. Kasnije je slijedio protuudar i tada se situacija stabilizirala.

Režima Kima II Sunga više ne bi ni bilo, da se Kinezi nisu umiješali. Rat bi vjerojatno već studenom 1950. godine bio okončan. SSSR je doduše također pritekao u pomoć prije svega modernim oružjem (vojnim zrakoplovima MiG-15) kojima su upravljali sovjetski piloti, no odlučujući čimbenik je ipak bila Kina. Njezini su se vojnici borili bez obzira na gubitke. Snage UN-a su izgubile oko 37.000 vojnika, Kina nekoliko stotina tisuća, dok se brojke žrtava na strani Sjeverne Koreje kreću oko nekoliko milijuna.

Mao je pristao pomoći. Koji su bili njegovi motivi?

Kinezi jednostavno nisu željeli dozvoliti da Kim izgubi bitku. Time su i sami sebe mogli bolje predstaviti u propagandne svrhe. S druge strane, a to se vidi u razgovorima između Maoa i Staljina, oni su Amerikance željeli pogoditi toliko duboko kako bi ih onemogućili da nastave rat. Polazili su naime od toga, da demokracija funkcionira u ratu samo toliko dugo dok funkcionira unutarnja politika – a kada se žrtve rata počnu vraćati kući, istodobno, nestaje i želja za daljnjim ratovanjem. Dakle, morali su Amerikancima nanijeti samo dovoljan broj mrtvih i oni bi se trebali sami od sebe povući.

Osim toga, treba dodati da Mao nije strahovao od nuklearnog rata. On je vrlo jasno rekao kako će Kinezi i nakon ovakvog rata još uvijek na raspolaganju imati dovoljno ljudi za borbu u novoj svjetskoj revoluciji. Njegovo stajalište nije bilo neobično. I tijekom građanskog rata u Kini je razmišljao na takav način – za njega osobni ili veliki gubici ljudstva nisu igrali niti najmanju ulogu.

Obnovu Sjevjerne Koreje je vojno ali i gospodarski podržavala, koliko je to bilo moguće, prvenstveno Kina ali i Sovjetski Savez. Nakon raspada saveza između Kine i SSSR 1960. godine, podrška i pomoć je stizala samo iz Kine. Danas Kina podržava režim u Sjevernoj Koreji samo zato što ne želi imati Amerikance odmah „ispred vlastitih vrata“. No, radi se i o uvjerenju da se dugogodišnjeg saveznika ne ostavlja na cjedilu jer bi to značio i gubitak prestiža.

Kako Vi ocjenjujete poziciju Sjeverne Koreje kao zemlje saveznika Kine?

Sjeverna Koreja, barem koliko se zna, o malo toga razgovara s Kinom – čak niti kada je riječ o raketama. Nakon što je Deng Xiaoping započeo s uvođenjem gospodarskih reformi, Sjeverna Koreja u međuvremenu ne vjeruje niti Kini.

Jedno od značajnih iskustva Sjeverne Koreje po tom pitanju je bio trenutak pada Zida. Sjeverna Koreja je iz toga izvukla pouku da nipošto ne smije ponoviti greške koje je učinio DDR – otvoriti se, dozvoliti bolju komunikaciju, pa čak niti neki Zapadni Berlin, kao što je recimo slučaj specijalne gospodarske zone Kaesong. Kaesong je strogo kontrolirano područje nad kojim Sjeverna Koreja drži svoju ruku…

Sjeverna Koreja će se i ubuduće svim sredstvima se boriti protiv uvođenja reformi koje bi dosezale do same srži državnog aparata. To je takoreći pouka iz slučaja propasti DDR-a.

Profesor Bernd Stöver predaje na Povijesnom institutu na Sveučilištu u Potsdamu.