Korona-kriza: rast obiteljskog nasilja u Hrvatskoj

„Sve je uzelo maha krajem prošlog mjeseca, kad smo se morali zatvoriti u kuću zbog epidemije, maltretiranje psihičko i fizičko. Dotad se pogoršavalo, i to zadnjih godinu dana. Ali još nije bilo tako strašno. Znam da bi puklo kad-tad, no sasvim je jasno da je korona sve ubrzala", priča nam o svom stradavanju jedna korisnica pomoći ženske grupe Korak u Karlovcu.

Razgovaramo telefonski, posredstvom aktivistkinja te udruge. Posrijedi je dakle žrtva obiteljskog nasilja, odnosno suprugove agresije, pa je više nego razumljivo da naša sugovornica nije željela javno odati svoje ime i prezime.

„Kad je počela zabrana kretanja“, kaže ona, „više nije mogao odlaziti na rad u Zagreb. To je pojačalo nervozu, i sve se okrenulo prema meni, iako se već i lani ponašao loše. Pio je, počeo se družiti s lošim ljudima. Nisam više imala pojma ni koliko zarađuje, a ja više nisam niti radila, zbog pogoršanog zdravlja. Tad su prijetnje i vrijeđanja postali češći. Udarci, psovke, udarci. Nisam više mogla to podnositi."

Povratak nasilnika

Obratila se zatim socijalnim radnicima, posredno i policiji. Izdana je potjernica, i njezin suprug je ubrzo završio u pritvoru. Pušten je nakon 24 sata, ali suprugu i njihovu kćer taj put nije zatekao doma. „Ne vraćamo se više tamo, ne želim ponovno to doživjeti. Ne želim ništa više s njim, sve odnose prekidam. Kad se ukine zabrana kretanja, vratit ću se u zavičaj, početi život iznova. Pobrinuti se za dijete, i za svoje zdravlje. Znam da mnoge žene to ne žele ili ne mogu, pogotovo zbog djece. Ali sve ima svoju granicu. Znam o čemu govorim, doživjela sam takvu obiteljsku situaciju već kad sam ja bila dijete. Moj suprug ionako nije ni pitao za svoje dijete već gotovo mjesec dana. On svakako više neće ući u moj život. Nikad se ranije nisam ovako nikome obraćala za pomoć, a i ne želim opet“, zaključila je ova Karlovčanka.

Žensku grupu Korak, jednu od onih u Hrvatskoj koje osiguravaju siguran privremeni smještaj žrtvama, kontaktirali smo zbog, već ranije u stručnoj javnosti očekivanog, porasta broja slučajeva obiteljskog nasilja. Primarno nad ženama, uslijed djelomično karantenskih životnih uvjeta u kojima se od sredine ožujka našlo (i) hrvatsko društvo. Nije to bilo nikakvo posebno vizionarstvo. Socijalne službe i aktivističke organizacije dobro znaju s kakvim se izmijenjenim okolnostima svakodnevice može predvidjeti i ovako nešto.

Nevjerodostojna statistika

Zaista, izvještaji iz velikog broja europskih i svjetskih zemalja, pa i skupne statistike Ujedinjenih naroda, potvrdile su takvu bojazan. Državne statistike s mnogih strana osvijetlile su činjenicu daiza prinudno zatvorenih obiteljskih vrata sve više muškaraca diže ruku na ženu s kojom živi. Ali, baš i ne u Hrvatskoj, gdje to nije službeno zabilježeno. Feminističke udruge i pojedini mediji tad su javno ukazali na to da vladini podaci ne odgovaraju istini.

Po svemu sudeći, nije riječ o pukom zataškavanju, nego o složenijem problemu. Ministarstvo unutarnjih poslova, tj. policija, najčešće nije u mogućnosti podići tužbu protiv nasilnika koji se iživljava na svojoj supruzi ili bilo kojoj ženi, ako sama žrtva nije sklona takvom rješenju. A već smo čuli zašto je ta vrsta nesklonosti više nego razumljiva.

Hrvatski zakoni, za razliku od nekih boljih europsko-unijskih praksi, puštaju nasilnika da se iz pritvora vrati pravo kući, tamo gdje je počinio zlodjelo, bez obzira na to je li tužen ili ne. Malo koja žena će se odlučiti da mu se dodatno zamjeri prijavom s ionako neizvjesnim sudskim ishodom. Pritom treba istaknuti i to da susjedi takvih nasilnika u RH relativno rijetko prijavljuju ono što začuju iz obližnjeg stana.

Kolateralne žrtve pandemije

„Činjenice 'na terenu', kojima raspolaže čitava mreža udruga, daju posve drugu sliku – obiteljsko nasilje je u osjetnom porastu“, rekla nam je o tome Lana Bobić, feministička aktivistkinja i teologinja iz Zagreba sa značajnim iskustvom u radu sa ženama stradalim od obiteljskog nasilja. „Povrh svega treba imati na umu“, nastavila je, „i da nam se ovakva specifična situacija sa zatvorenošću ljudi u kućama dešava u ionako nezadovoljavajućem okviru brige sustava o žrtvama. Premijer je svojedobno obećao šest novih sigurnih skloništa za žene do kraja 2019. godine, u županijama koje ih još nemaju. Ali, otvoreno je – nijedno."

Bobić nije željela spekulirati konkretnijim brojem novih slučajeva nasilja u obitelji, jer nisu sistematizirani. Svi kapaciteti angažirani su na neposrednoj pomoći. Njezin je osobni te neobavezni utisak kako nije isključeno da se radi o porastu do možda 30 posto.

Žene spadaju među najteže kolateralne žrtve pandemije koronavirusom, ali u Hrvatskoj su uglavnom kao takve prešućene.

Turistički apartmani za žrtve

Zbog toga možemo samo pretpostaviti da najveći dio slučajeva nasilja ostaje nepoznat i aktivistkinjama. Logično je da će pretučena žena još teže zatražiti pomoć onda kad ne može niti nakratko ostati podalje od zlostavljača, a možda joj je i mobitel oduzet.

No prostora za djelovanje uvijek ima, bez obzira na otežane uvjete. Ima i prostora za nalaženje novog prostora za udomljavanje žena-žrtava, kao što je zbog manjka kapaciteta sugerirala udruga Domine iz Splita, predlažući uzimanje u javni zakup turističkih apartmana, sad ionako praznih.

Uvijek se mogu forsirati intenzivnije javne kampanje, dakle, apelirati na svijest društvene zajednice, ili organizirati edukacije i tsl. Lana Bobić utoliko drži da bi MUP ipak morao biti aktivniji, bez obzira na određena zakonska ograničenja: „Morali bi pokazati volju za, primjerice, radionicama s nevladinim udrugama, oko rada sa žrtvama. Jer, ogromne su razlike u reakcijama na susret s takvim slučajem, od policajca do policajca. A može se reći da bi i druga ministarstva, ne jedino MUP, morala značajno podići količinu i kvalitetu suradnje s potvrđenim i uspješnim civilnim organizacijama, oko terenskog rada i unapređenja zakonskog okvira.“

Manjak policajaca

S idejom o suradnji složio se načelno Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije Hrvatske, podsjetivši nas da MUP ipak nema precizne podatke o porastu nasilja koje spominju aktivističke udruge. „Ali, naravno, svjesni smo da ovakve epidemiološke mjere povećavaju takvu mogućnost. Kao što smo svjesni i toga da naše privođenje počinitelja takvog nasilja nema efekta ako ga sud oslobodi. Žrtva gubi povjerenje u sustav, i mi tu dalje ne možemo ništa“, rekao je Jagić za DW.

„Na koncu, ne smijemo zaboraviti ni to da u RH danas nedostaje barem četiri do pet tisuća policijskih službenika. Pritom smo već neko vrijeme pojačano orijentirani na državne granice tj. ilegalne migracije, pa se opravdano postavlja pitanje tko će štititi sigurnost građana i njihove imovine u 'unutrašnjosti' zemlje. Posebice ako znamo i da je sastav policije sve stariji jer se mladi sve teže odlučuju na ovaj poziv, zbog loših plaća i uvjeta rada“, zaključio je predsjednik SPH-a.

A to i nas navodi na očit nalaz da u sadašnjoj vladinoj praksi stradavaju i „ilegalni" migranti i žene-državljanke RH.