Kubanska sjećanja DDR-a

"Alemania Democrática"? Mnogi Kubanci i danas se sa sjetom prisjećaju dana provedenih u „bratskoj i socijalističkoj“ Njemačkoj Demokratskoj Republici (NjDR/DDR). Bilo kao studenti ili radnici, Kubanci su s 30.000 useljenika predstavljali najveću grupu stranaca u DDR-u. Još i danas se na Kubi mogu sresti mnogi materijalni svjedoci tog prijateljstva: perilice iz DDR-produkcije ili popularni motori marke „MZ“ (i u nekadašnjoj Jugoslaviji popularni „Emzejci“).

Spolni odgoj i traktori

NjDR je u međuvremenu prošla transformaciju iz bankrotiranog socijalizma u kontrolirani kapitalizam. I Kubu čekaju promjene, ali malo tko vjeruje da će te promjene proći tako blago kao što su prošle u Istočnoj Njemačkoj čiji građani su unatoč problemima poput visoke nezaposlenosti ipak „pali na meko tlo“ zahvaljujući milijardama koje su tekle (i još uvijek teku) u smjeru zapad-istok. I mnogi se na Kubi pitaju: možemo li nešto naučiti iz primjera NjDR-a. Claudia Günther iz istočnonjemačke Jene je provela jedan semestar na Kubi i susrela se s mnogim pitanjima poput: Koliko kapitalizma si smije dopustiti jedna socijalistička zemlja? No većina se još uvijek prisjeća slavne prošlosti. Kuba i NjDR su još 1963. uspostavile diplomatske odnose. Odmah nakon toga iz istočne Europe je u smjeru karipskog otoka krenula povorka brodova natrpanih traktorima, strojevima, tvorničkim postrojenjima. NjDR je Kubi poklonio, u ono vrijeme najveću cementaru Južne Amerike, a pedagozi iz Istočne Njemačke su odgovorni i za uspješni obrazovni sustav Kube. I spolni odgoj je povjeren zdravstvenim radnicima iz Istočne Njemačke koji nisu imali baš previše razumijevanje za „mačo kulturu“ karipskog otoka.

Komunistički raj

U drugom smjeru se izvozio šećer, agrumi i sirovine. Ali i čežnja za palmama, tirkiznim morem i egzotikom. 1972. Fidel Castro, koji je jako dobro znao iskoristiti čežnju građana „realnog socijalizma“ za pješčanim plažama je prilikom jednog posjeta Istočnom Berlinu domaćinima, odnosno Erichu Honeckeru, poklonio čak jedan otok koji se i dan danas zove po jednom od rodonačelnika njemačkog komunističkog pokreta - Ernstu Thaelmanu. No karipsko more je dočekalo samo nekoliko visokih komunističkih glavešina dok je ostatku države „radnika i seljaka“ preostalo da se kupaju u Baltiku ili (oni zaslužniji drugovi) u nekom od bugarskih crnomorskih kupališta. No suradnja se razvijala i u segmentima koji nisu bili poznati javnosti. Tajna istočnonjemačka policija Stasi obučavala je svoje kubanske kolege u tomu kako što bolje uhoditi svoje građane. I to tehnikom ali i „profinjenim“ metodama kako iz „neprijatelja socijalizma“ izvući što više podataka. I oprema za prisluškivanje dolazila je u pravilu iz Istočne Njemačke. Kritičar režima iz Havane Jorge García Vazquez je radio kao prevoditelj u osamdesetima u Istočnoj Njemačkoj. I nakon što je jednom kubanskom radniku omogućio kontakt s američkim vlastima u Zapadnom Berlinu, DDR vlasti su ga odmah uhitile i poslale na Kubu. Od 1992. ponovno živi u Njemačkoj i u Berlinu kao novinar i turistički vodič ljude informira o suradnji tajnih službi.

Nije revolucija nego diktatura

Nova ujedinjena Njemačka odnose s Kubom drži na minimumu, no to bi se trebalo ubrzo promijeniti. Ne samo zbog približavanja njemačkog partnera SAD-a u smjer Kube nego i zbog sve glasnijih zahtjeva iz same Njemačke. „Njemačka vlada mora konačno prekinuti svoju ideološku blokadu po pitanju normalizacije odnosa s Kubom i priznati socijalne napretke te zemlje“, kaže zastupnica Bundestaga i političarka ljevičarske stranke Die Linke (nasljednice DDR-ove režimske stranke SED) Heike Hänsel.

No usprkos svoj euforiji oko otvaranja Kube, disidenti poput Jorgea Garcíe Vazqueza ne mogu razumjeti oduševljenje starim kubanskim revolucionarima. „Mnogi južnoamerički i europski intelektualci nisu svjesni da ne glorificiraju revoluciju nego jednu diktaturu, što je poprilično jadno“, zaključuje kubanski disident Vazquez.