Kukaste patrole na beogradskim ulicama

Na snimci koja se u subotu pojavila na Youtubeu se vidi grupa od desetak ljudi koja sebe nazivaju „narodnom stražom" kako kod Beogradske autobusne stanice presreće izbjeglice iz Sirije, Afganistana i Iraka. Okružujući zbunjene i uplašene ljude, govore im da su „čuli da je s njima bilo mnogo problema po Beogradu“, te da „ne smiju dirati žene i djecu“.

Na neke viču na lošem engleskom, a one koji se žele udaljiti, agresivno dozivaju da se vrate kako bi odslušali tiradu do kraja. Dijele im pamflet na srpskom, engleskom i arapskom jeziku, u kojem stoji: „Zbog učestalih bolesnih napada na srpske žene i djevojke, zabranjeno vam je kretanje izvan migrantskih centara od 22 sata do 6 sati ujutro i kretanje više od tri osobe u grupi tokom dana. Napadi na naše građane vam neće proći nekažnjeno."

Ministarstvo unutrašnjih poslova prijavilo je ovaj Sturmabteilung tužilaštvu, a jedan od patrolaša – bivši potpredsjednik desničarske grupe „Zavetnik“ Damnjan Knežević – objavio je da je od policije dobio poziv radi prikupljanja podataka o učinjenom krivičnom djelu izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje.

Fašisti - i u vlasti, i u opoziciji

Veliko je pitanje da li će to za njega imati negativne posljedice: istomišljenik „narodnih patrola" po pitanju izbjeglica, Goran Davidović, vratio se nedavno u Srbiju na velika vrata gostovanjem na televiziji s nacionalnom frekvencijom. Nekadašnji vođa zabranjenog „Nacionalnog stroja“ počeo se učestalo pojavljivati u javnosti, kiteći se pritom često fotografijama aktera s dna političke kaljuže u Srbiji, poput Vojislava Šešelja. Fašizam je preko političkih prirepaka vladajuće Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) počeo curiti u mainstream, a da u svemu tome vlast ne bi ostala usamljena pobrinuo se dio opozicije.

Za predsjednika pokreta Dosta je bilo, Sašu Radulovića, migranti su oružje „bankarskog lobija" s ciljem da se „unište suverene zemlje Europe". On naglašava da su u pitanju mahom muškarci, što je krajem godine opovrgnuto na najgori mogući način kada se kod Karavukova prevrnuo čamac: među šestoro nestalih, bile su dvije žene i dvoje djece. Podaci srpskog Komesarijata za izbjeglice kažu da je svaka četvrta osoba u prihvatnim centrima žena.

Jedan od slogana nove kampanje desničarske stranke Dveri, koja je dio širokog oporbenog Saveza za Srbiju, glasi: „Peticija protiv migrantske politike vlasti – potpis koji jamči sigurnost vašoj djeci". Valjda da bi bilo potpuno jasno kako se tu radi o rasizmu, Boško Obradović, predsjednik Dveri, objavio je jedan video na Youtubeo. Tu on prelijeva tekućinu u tri čaše – praznu, punu vode i punu crne tekućine – i objašnjava da s jedne srane Srbi napuštaju Srbiju, a s druge strane dolaze migranti (to je ona crna tekućina) koji će tobože fizički zamijeniti narod u zemlji.

No činjenice nisu na njegovoj strani: tokom 2018. godine zahtjev za azil u Srbiji podnijelo je svega 292 ljudi, a od toga su usvojena 24 zahtijeva. Kalkulator kaže da će se tim tempom strahovi vođe Dveri ispuniti za oko 291.667 godina.

Proizvodnja fiktivnog straha

Kako je Srbija od države koja je 2015. rutinski zabranila antimigrantski skup organizacijama „Obraz" i „Naši" dospjela do toga da fašizam ima prostor i na televiziji i na ulici, kako u redovima vlasti, tako i opozicije?

Nagli porast ksenofobije usmjerene prema migrantima je svjež fenomen. Iako je od početka krize 2015. godine kroz Srbiju prošlo oko milijun migranata, broj incidenata s njima povezanim te i njihova težina je, kako je u više navrata isticala i policija, bio zanemariv. Čak ni tabloidi, željni dramatičnih naslova, nisu imali u što zagristi.

Ne bi se moglo reći niti da je u pitanju spontano smanjivanje empatije građana prema migrantima kakvo smo gledali kada su u Srbiju dolazile izbjeglice iz Bosne, Krajine i s Kosova, jer povoda za to nije bilo.

Izbjeglicama s Bliskog Istoka ne može se prikačiti niti da će nekome uzeti posao, jer gotovo nitko od njih nema namjeru ostati u zemlji. Uz to i ne opterećuju državni budžet – financijski ih naime pomažu ili njihove obitelji u domovini ili međunarodne humanitarne organizacije. Samo od 2015. do 2017. godine Srbija je dobila više od 80 milijuna eura od Europske unije za potrebe zbrinjavanja izbjeglica.

Fake news i paralelna stvarnost

Migranti prvi put dolaze u fokus javnosti tek sada, punih pet godina od izbijanja krize, umjetnim pumpanjem animoziteta, podgrijavanjem straha od kriminala, nasilja, čak i terorizma. Za to ne postoji realna osnova, ali nedostatak povoda se nadomješta proizvodnjom lažnih vijesti, uglavnom na opskurnim grupama na Facebooku.

U toj paralelnoj stvarnosti migranti pljačkaju i pale kuće, napadaju žene, otimaju torbe i bodu noževima. Misterija kako ništa od toga ne dopire ni do naprednih ni do slobodnih medija objašnjava se mračnom zavjerom vlasti i Zapada da se sve to tolerira.

Fašizmu je, kako je svojevremeno primijetio Umberto Eco, nužan neprijatelj. Migranti su savršeno strašilo – nijedan politički akter nema interesa štititi ih, jer to ne donosi glasove. S druge strane, idealni su kao meta lažnih vijesti i dežurni krivac za sve u "našem malom dvorištu", od provale u vikendice do ukradenog bicikla.

Na to se nadovezao politički oportunizam. Ideja stranke Dveri, pokreta "Dosta je bilo" i sličnih je da profitiraju povlađujući strahovima tako što će navodnu invaziju migranata pretvoriti u ultimativni grijeh vlasti, koja služeći interesima vječito zlog Zapada navodno pokušava u Srbiju naseliti milijune vojno sposobnih muškaraca s Bliskog Istoka.

Opasna zabluda

Čak se i među građanima koji načelno ne zastupaju takve stavove može čuti da cilj opravdava sredstvo, te da antimigrantski sentiment može poslužiti za obaranje kriminalne vlasti. No riječ je o krajnje opasnoj zabludi.

Suluda je maštarija da fašizam može u nekom trenutku poslužiti svrsi, a potom se bez prolivene krvi naprosto ponovo spremiti u džep, poput balave maramice, ustupajući mjesto nekoj umivenoj i kultiviranoj građanštini. Povijest ne poznaje takav primjer. Sociologija zna da fašizam ne može spontano deeskalirati kad jednom pusti korijenje, jer se ne opterećuje pravilima koja obvezuju legitimne političke opcije.

Koristeći ga kao alat ili ga tolerirajući kao koalicionog partnera, opozicija sudjeluje u normalizaciji fašizma. Nastavi li ona tim putem, jedini cenzus koji će mnogi od njih preći na nekim budućim izborima biti će visina podignute desne ruke.