Kultura smrti
Ako su djeca naša budućnost, za dijelove Iraka i Sirije budućnost je mračna. Sve je više izvještaja po kojima teroristička organizacija Islamska država (IS) otima djecu iz sirotišta, odvodi ih u kampove za obuku i pretvara u strojeve za ubijanje. I djeca zarobljenika ili mališani rođeni u zatvorima se navodno odvode u specijalne kampove za obuku. Tamo ih uvode u salafistički islam džihadističkog usmjerenja i obučavaju za korištenje oružja i eksploziva. Prije svega se, međutim, obraća pozornost na emocionalno otupljivanje djece i izazivanje bezosjećajnosti kao i na sustavno navikavanje na brutalnost. To se radi javnim likvidacijama, kojima djeca najprije prisustvuju kao publika. Potom i njih prisiljavaju da ubijaju.
Obuka otete djece, uništavanje njihove psihe i bespoštedni i nemilosrdni treninzi pokazuju jasno karakter IS-a. Radi se o grupi ljudi koja sva ljudska načela gazi nogama, kojoj niti jedna taktika nije previše brutalna i kojoj niti jedna strategija nije previše cinična.
Instrumentalizacija vjere
Islamska država se ne ustručava instrumentalizarati čak ni ono što je deklarirala kao najveću vrijednost, a to je vjera. Jedan od najvažnijih aktera i osnivača IS-a je Haji Bakr, alias Samir Abed al-Mohammed al-Khleifavi. On je bio pukovnik u službi svrgnutog režima Sadama Huseina. Istovremeno je ovaj, u siječnju 2014. ubijeni zapovjednik IS-a, bio vrlo talentirani strateg. Kao takav dobro je znao kako instrumentalizirati vjeru i kako je staviti u službu ustoličenja svoje vlasti i moći.
Deseci tisuća ljudi su se odazvali njegovom pozivu - dijelom iz vjerskog uvjerenja, dijelom kako bi iživjeli svoj brutalni sadizam. Mučenje, silovanja, kapriciozno odlučivanje o životu i smrti. 200 godina nakon njegove smrti - Marquis de Sade trijumfalno je uskrsnuo u Iraku.
Demoralizirana vojska
Informacije o borbenom duhu džihadista su proturječne. Umjesto da se sami bore, vodeći džihadisti IS-a u prve borbene redove šalju fanatike - a uskoro će slati i djecu čije duše trenutno uništavaju. Ali još uvijek su dovoljno jaki da se mogu održati u Iraku, ali zauzimati nova područja.
Jedan od razloga za to je i slabost iračke vojske. Njezina snaga ni izdaleka nije tako velika kao što bi se moglo pretpostaviti s obzirom na milijarde američkih dolara uloženih u nju. Ta vojska je prije svega dubinski demotivirana. Umjereni irački suniti sve više je doživljavaju kao vojsku kojom zapovijedaju šijiti i koja ne brani interese cijele zemlje već samo jedne vjerske i etničke grupe - šijitske. Tu britanski i američki instruktori za obuku ništa ne mogu promijeniti, isto kao ni borbeni zrakoplovi koji bombardiraju položaje IS-a.
Oproštaj od šovinizma
Drugim riječima: Izazov zvan "Islamska država" može se prevladiti samo politički. IS je nastao zato što je politika zakazala. On se stvorio kao reakcija na neuspjeli pokušaj izgradnje novog političkog sustava nakon američke invazije 2003. Rijetko kada je postojala veća diskrepancija između profesionalne i dobro naoružane vojske i ignoriranja socijalno-političkih i vjerskih prilika u društvu tijekom invazije. I pored toga što je svrgavanje režima Sadama Huseina prihvatljivo, neprihvatljiv je diletantizam kojim su Amerikanci nakon invazije željeli postaviti Irak na noge.
Taj diletantizam doveo je do rođenja monstruma zvanog Islamska država. Taj monstrum - kratkoročno gledano - može biti pobijeđen vojno, ali na duge staze mora biti pobijeđen politički. Ključ politike kojom se IS može pobijediti mora biti ravnopravan status svih vjerskih i etničkih grupa u Iraku. A to, mjereno šovinizmom koji sada postoji, nije manji izazov za aktere na licu mjesta od drugih iskušenja. Ključ za budući razvoj situacije se nalazi u Bagdadu. Točnije, on je u rukama vlade i parlamenta. O njima ovisi kako će iračka djeca rasti u budućnosti.