Lažov Boris Johnson, između kriketa i pubova

Mnogi kažu da postoje dva Borisa Johnsona: smotani čovjek iz naroda kojeg fanovi u Velikoj Britaniji obožavaju i strašni lažov bolesne ambicije. Nijednog od njih nisam često susretao na dnevnim brifinzima Europske komisije tijekom godina u kojima smo obojica bili dopisnici u Bruxellesu.

Johnson nije bio zainteresiran za finije uvide u politiku EU-a i pazio je da prođe ispod radara svog šefa Maxa Hastingsa u Daily telegraphu. Tvrdio je da pageri belgijskog operatera Belgakoma ne rade, ali to nije bilo točno. Radili su bez greške, na moju veliku žalost. Mene je mogao dobiti tko hoće, kad hoće.

Ali možda je Johnson izbjegavao dnevne brifinge i okupljanja najvećeg dijela novinarskog zbora u Bruxellesu jednostavno jer je malo koji europski povjerenik htio s njim razgovarati. Vidjeli su ga kao izvor negativnih – i često izmišljenih – priča i nekog tko bi ih mogao namjerno pogrešno citirati ako kojim slučajem i pristanu na intervju.

On nije ni prvi ni jedini tvorac onoga što će se kasnije nazivati „euromitovima". Mnogi briselski dopisnici su tražili pozornost urednika jurcajući za euroskeptičnim pričama – pravim i izmišljenim.

Dok je John Major bio britanski premijer u Foreign Officeu je uspostavljena neslužbena „Borisova jedinica" samo kako bi demantirala njegove sulude tekstove. Recimo onaj da Europska unija prisiljava ribare da nose mrežice za kosu ili da Europska komisija planira sagradi „Babilonsku kulu" visine 3.000 metara gdje bi smjestila sve europske institucije. Čujem da još ima ljudi kod britanskih konzervativaca koji vjeruju u tu priču.

Glasnogovornik jednog zastupničkoga kluba u Europskom parlamentu iz onog vremena priznao je da je rijetko viđao Borisa. Zakonodavna aktivnost i brojni odbori parlamenta bili su prespori da bi ga zanimali pa ih je jednostavno ignorirao.

Jedno premlaćivanje koje se nije dogodilo

Kolege su znale Borisa kao škrtca, uvijek spremnog prihvatiti piće, ali rijetko spremnog platiti rundu. Boris nikada nije pričao o tekstovima koje planira i zaključavao je vrata ureda. Dio posla bilo je pokrivanje belgijske i europske politike općenito, ali nije da se Boris previše umarao – često je znao raspitati se kod kolega o čemu se radi, a onda uz pretjerivanje napisati tekst i citirati te iste kolege kao „izvore iz EU-a".

Jednom smo sjedili u The Old Hack, pubu preko puta zgrade Komisije, i ispričao sam mu što mi se dogodilo: neki novi kolega me je pitao na kojim pričama radim, a onda se javio regionalnoj televiziji s kojom sam surađivao da im prije mene ponudi te priče. Boris je ponudio da nazove tog kolegu i da se predstavi kao producent jedne televizije, pošalje ga hitno da izvještava iz Moskve – tip bi tako uzalud platio skupu zrakoplovnu kartu.

Ali Boris je znao pomoći, recimo starom školskom drugu Dariusu Guppyju, biznismenu upletenom u skandale, tako što mu je dao adresu novinara Stuarta Colliera, koji je istraživao Guppyjeve mutne poslove. Johnson je dobro znao da se Collieru spremaju batine, ali mu je rečeno da će to biti tek „dvije modrice ispod očiju i polomljeno rebro". Premlaćivanje se ipak nije dogodilo, ali se Boris nikada nije ispričao Collieru. Guppy je kasnije završio u zatvoru, ali Johnson se izvukao samo uz kritiku svog urednika.

Boris je znao biti ljubazan. Kada se jedan kolega divio knjizi koju Boris čita, Boris mu je jednostavno poklonio knjigu. Jednom je izvadio pet funti i pružio novajliji iz magazina Spektator koji je poslan da ga intervjuira – za sendvič i kavu.

Predano je bio uključen u sportske aktivnosti s kolegama – bio je talentirani bacač u kriketu, barem tako procjenjujem iz svoje perspektive amaterskog udarača. Ali je imao i divlju narav koja bi pogodila svakoga tko bi ga greškom držao za nekakvu umiljatu verziju Falstaffa. To je vrsta iracionalnog gubitka kontrole zbog koje bi se i njegovi britanski glasači mogli zapitati koliko je mudro da takav čovjek ima šifre za nuklearno oružje.

Lažima do fotelje

Živjeli smo blizu jedan drugome, ali u različitim svjetovima. On je išao na prestižni internat Eton, ja u državnu jezičnu gimnaziju. U Bruxellesu sam unajmio stan s jednom spavaćom sobom na prvom katu, a on je posjedovao vilu iza ugla na četiri kata.

Boris je provodio vrijeme izbjegavajući pozive iz Daily telegrapha dok je konfabulirao priče o europskoj super-državi koja iskorištava poštene britanske radnike. Jednom je za BBC rekao da je to bilo kao bacanje kamenja preko dvorišne ograde i slušanje „zadivljujućeg loma" u susjednoj kući, Engleskoj.

Oni koji su mu bili bliski odavno su slutili da je prešao iz novinarstva u politiku. Ako postane premijer, možda će uvidjeti da izbjegavanje i izmišljanje bez razmišljanja ne pale u Downing streetu 10, sjedištu britanske vlade, kao što su palili u briselskom dopisništvu Daily telegrapha.

Jedan bivši kolega ga je opisao kao genija za kampanje koji zapravo ne vjeruje u Brexit. Tako nekako ostavlja trag nesreće svuda, recimo među brojnim ženama u svom kompliciranom ljubavnom životu.

Posljednji put kada je bio u Europskom parlamentu kao gradonačelnik Londona, prelazio je zastakljenim mostom između dvije zgrade baš pored Shireen Wheeler, novinarke BBC-ja koja je bila usred intervjua. Inače, ona je Johnsonova svastika. „Dobro jutro, Shireen", rekao je Johnson, prekidajući je u poslu. Ona je pogledala u stranu i rekla: „Provjeravam samo je li jutro dobro, jer ti si takav lažov, Borise."

Laži su mu popločale put do Downing streeta 10, uvjerio je mnoge da je Europska unija loša za Britaniju. Ako nastavi tako lagati, to će mu brzo popločati put van.