Latinska Amerika između apatije i novih početaka

Ovo je divno doba za diktatore širom Latinske Amerike. U siječnju je Daniel Ortega u Nikaragvi otpočeo peti mandat nakon što je pred izbore dao uhititi skoro čitavu oporbu i ušutkao sve ostale.

Na Kubi je Miguel Diaz-Canel ignorirao neočekivane prosvjede prošlog ljeta, te osujetio ostale pokušaje neistomišljenika. Kome ne odgovara život na tom otoku, Diaz-Canelov prijatelj Ortega mu nudi slobodno putovanje preko Nikaragve. Ideja je, naravno, da kubanske izbjeglice podignu imigracijski pritisak na Sjedinjene Države.

U Venezueli šef države Nicolas Maduro s užitkom promatra kako se oporba sama glođe. Doduše, demokratski parlament koji je izabran 2015. sada je sebi produžio mandat i isto učinio „prijelaznom predsjedniku" Juanu Guaidou. Ali, njegov legitimitet je slab jer ga mnogi važni predstavnici posvađane oporbe ne priznaju. SAD i EU, koji su podržavali Guaidoa, mogu se još samo nadati da će svi zaboraviti Venezuelu, jer propast Guaidoa je i njihova blamaža.

Potencijalni ili samozvani diktatori poput predsjednika Salvadora Nayiba Bukelea ionako ne mare više za to što kažu SAD ili Europa. Bukele se sada na Twitteru, gdje ga prati tri milijuna ljudi, prozvao „glavnim menadžerom" zemlje (CEO). Igra na mačo-kartu i vrlo je omiljen. Protiv njega se prosvjedovalo kad je uvodio bitcoin kao sredstvo plaćanja, ali nije kad je ukinuo podjelu vlasti u zemlji.

Novi partneri Rusija i Kina

Takozvani zapadni svijet sve češće i u Latinskoj Americi može iskusiti da zapadne ponude više nisu tako neodoljive, niti su prijetnje efikasne kao što su bile. Diktatori, autokrati, kleptokrati i oni koji bi to željeli postati imaju druge partnere u vidu Rusije i Kine, dakle zemalja koje ne pitaju za ljudska prava, demokraciju i pravnu državu.

Te države su shvatile da vlastitu autoritarnost mogu sakriti iza glasne kritike zapadne zajednice vrijednosti. Ta kritika je često opravdana, na posljetku se i u demokracijama donose užasno pogrešne odluke. Ali, za razliku od Rusije i Kine, u demokracijama se vlast može smijeniti na izborima.

Dok pojačano useljavanje povećava pritisak na sustav Sjedinjenih Država i produbljuje polarizaciju društva, u Rusiji i Kini se ne moraju bojati takvih iskušenja. Tamo nitko ne želi ići.

Uz svu kritiku, baš su Sjedinjene Države čežnja za masu stanovnika Latinske Amerike koji bježe od nasilja, socijalne nepravde i manjka perspektive. Previše je ljudi posljednjih godina i desetljeća napustila nada da mogu promijeniti nešto u svojim domovinama.

Utoliko je pak jači signal koji je posljednjih dana i mjeseci došao iz Čilea. U demokraciji budno civilno društvo može mnogo toga pokrenuti, u demokraciji je moguća mirna smjena vlasti, demokracija može čak promijeniti i svoj ustav. Ono što se zbilo u Čileu opovrgava sumnje ne samo u čileansku demokraciju, nego i u funkcionalnost demokratskog sustava uopće.

Dobre vijesti iz Čilea

Novi predsjednik Gabriel Boric dokazao je da se ulični prosvjedi mogu pretočiti u politiku. Njegovi politički protivnici su priznali izborne rezultate te pokazali demokratsku pristojnost. Čileanski narod je visokom izlaznošću demonstrirao da je apatija prošlost. A rezultat glasanja ukazuje da se politički angažman isplati.

Naravno, Borica tek čekaju iskušenja jer će morati tražiti podršku za svoju politiku. Novi Ustav tek treba biti napisan, pa tek onda isproban u stvarnosti. Demokratski procesi su sporiji od autokratskog lupanja šakom po stolu, ali su održiviji.

I kolumbijska demokracija se često dovodi u pitanje, a ima i dosta razloga za sumnju u moral pojedinih predstavnika političke kaste. Ali postoje osnovni uvjeti za promjenu vlasti izborima, Kolumbija poznaje mirne smjene, a trenutni predsjednik Ivan Duque poštuje Ustav. On nije prekršio mirovni sporazum s gerilom FARC već ga je provodio, premda s oklijevanjem i nepotpuno.

Parlamentarni i predsjednički izbori ove godine mogli bi postati novi plebiscit o odnosu prema mirovnom sporazumu, koji još pati zbog propalog referenduma 2016. godine. Izbori bi mogli donijeti glasove i mandate nenasilnom dijelu prosvjednog socijalnog pokreta iz posljednjih mjeseci, pokazujući da nasilje nije neophodan rekvizit za promjene.

Brazil je na dobrom putu

Brazil je sljedeći lakmus-test demokracije koja se pokazala žilavom čak i pod krajnje desnim i neuračunljivim autokratom poput predsjednika Jaira Bolsonara. Parlamentarni i predsjednički izbori u listopadu pokazat će koliko su jake demokratske snage i kakav utjecaj ima sve samouvjerenije civilno društvo.

Bivši ljevičarski predsjednik Lula da Silva ima dobre šanse s obzirom na podršku iz drugih političkih tabora, ali on više nije čovjek novog početka. Lula bi mogao biti prijelazni predsjednik koji bi se pobrinuo za jačanje povjerenja u demokraciju u Brazilu. Tek idući put će vjerojatno Brazil moći glasati za politiku koja vidi alternative između države blagostanja i grabljivog kapitalizma i razvija održiv gospodarski model.

U proteklom desetljeću je preko dva milijuna Brazilaca okrenulo leđa svojoj zemlji, kao i milijuni ljudi iz Meksika, Hondurasa, Gvatemale, Haitija, ili iz diktatura Venezuele, Kube i Nikaragve. Teško je u očajnim životnim uvjetima čekati promjene kod kuće. Naporno je mijenjati stvari. Ali, to je i dalje lakše moguće u demokraciji nego u diktaturi.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu