Libija nakon Gadafija

Četrdeset godina vladavine i diktature Moamera Gadafija su okončane. No, dok na ulicama gradova Libije njezini stanovnici slave pobjedu šestomjesečne bitke, svjetska javnost sve više muči neizvjesnost – kako dalje? Po svemu onom što je za sada poznato izgleda kako je jedino sigurno da u ovom trenutku nitko ne može procijeniti daljnji smjer kretanja ove zemlje.

Stotine pitanja bez odgovora

Hoće li Libija postati demokratska zemlja ili će vlast uspjeti preuzeti one snage koje budućnost vide u jednoj islamističkoj državi, uređenoj prema zakonima šarije? Hoće li zarada dobivena prodajom nafte biti ubuduće pravedno raspodijeljena? Kada će Libija postati doista stabilna zemlja ili će osvetnički pohodi i izravnavanje nekih starih računa unutar arapskih i berberskih plemena kočiti njezin daljnji razvoj? I – ono što javnost na Zapadu vjerojatno najviše muči – hoće li terorističke grupe iz sjeverne Afrike iskoristiti vakuum moći kakav je trenutno u Libiji kako bi se domogle vlasti i u ovoj zemlji izgradile jednu „sigurnu luku“ odakle u miru mogu planirati buduće akcije? U svakom slučaju, pitanja ima bezbroj, no ako se malo bolje pogleda sadašnja situacija, ima dobrih razloga da se ta pitanja i postavljaju.

Bez iskustva u demokraciji

Gadafijeva Libija bila je na svoj način jedinstvena država u arapskom svijetu. Službeno se uvijek nazivala narodnom republikom, u kojoj je vlast u rukama držao tzv. narodni savez. No, u praksi je ovom zemljom vladao on sam, Moamer Gadafi sa svojim klanom i to više od 40 godina. Na ruševinama koje su ostavili iza sebe sada bi trebala izrasti jedna nova država s novim Ustavom, Parlamentom, nezavisnim pravosuđem. Ali, kako? Višestranačje i demokracija su zabranjeni još 1972. godine, što znači da gotovo nitko u ovoj zemlji zapravo nikada nije niti okusio život u državi koja je upravljana po načelima demokracije.

Oporbu je do sada vezao jedan zajednički cilj, no hoće li se u tjednima koji dolaze uspjeti prevladati goleme razlike koje postoje i među protivnicima Gadafija? Pobjednici naime dolaze iz svih društvenih slojeva; među njima su bivši članovi režima, demokrati, Libijci koji su živjeli u inozemstvu, berberska plemena i njihovi vođe, intelektualci, znanstvenici…Njima su se čak priključili i članovi libijske islamističke grupe LIFG od kojih se neki ideološki gledano orijentiraju prema terorističkoj mreži Al Kaidi.

Najvažnija, odnosno, najjača pobunjenička grupa iz Bengazija, osnovala je jednu vrstu Vijeća koje bi trebalo osnovati prijelaznu vladu. Još u ožujku ove godine predstavnici ovog Vijeća su izjavili kako Libija nakon Gadafija mora biti demokratska, pravna zemlja u kojoj će se poštivati ljudska prava i u kojoj neće biti mjesta nasilju. Zapad je do sada komunicirao gotovo isključivo s predstavnicima ovog Vijeća, no hoće li i koliko još dugo to tako ostati i ubuduće? Problem je i u tome da se do sada nije pojavila niti jedna posebna, konkretna osoba, nikakav politički vođa koji mogao zastupati interese svih Libijaca i kojeg bi eventualno većina mogla prihvatiti.

Strah od osveta i novog nasilja

Mnogi stručnjaci se nadaju da Libiju neće zadesiti ista sudbina kao Irak koji niti nakon osam godina poslije sloma strahovlade Sadama Huseina još uvijek nije dosegao stanje mira. I u Libiji bi se naime moglo dogoditi da, primjerice članovi obitelji i pobornici Gadafijeve vojske i snaga sigurnosti, novi politički sistem jednostavno bojkotiraju.

Zapad se isto tako izuzetno boji novih krvoprolića. Tijekom 40 godina diktature mnogi su izgubili članove obitelji i imovinu pa ne bi trebala čuditi želja nekih Libijaca da se osvete i preuzmu "pravdu" u svoje ruke. Pri tome treba naglasiti da nije riječ o pojedincima već o oko pola milijuna ljudi od kojih je većina živjela kao izbjeglice u susjednim zemljama.

Autor: agencije / Željka Telišman

Odg.ured: A. Šubić