Liječnička svakodnevnica: tri minute za svakog pacijenta

Radno vrijeme doktora Klausa Schäfera počinje u devet ujutro, a vrata njegove privatne ordinacije opće prakse ne zatvaraju se prije osam navečer. Dnevno primi i do 90 pacijenata koji su osigurani u državnim zdravstvenim fondovima, pa mu tako za pregled svakog pacijenta, bez obzira od čega on bolovao, ne ostaje duže od tri minute.

”I dalje sam uvjeren da sam izabrao predivnu profesiju. Moji pacijenti mi svakodnevno odaju priznanje i to mi daje elan za dalji rad. Međutim, od toga ne mogu platiti svoje medicinske sestre i zaposlenice onoliko koliko bih ih morao i želio platiti”, žali se njemački liječnik.

Kako postaviti dijagnozu za tri minute?

I doktor Frank Strebel ima svoju ordinaciju opće prakse. Međutim, za razliku od svog kolege Schäfera, Strebel je odlučio liječiti samo privatno osigurane pacijente. Odlučio se na to jer ne želi raditi u trominutnom taktu. On smatra da državni zdravstveni fondovi ne mogu odgovoriti na potrebe pacijenata.

”Dnevno primim pet do osam pacijenata, a za svakog od njih po pravilu izdvojim od 45 minuta do sat i po vremena. Kada bi i javni zdravstveni fondovi plaćali vrijeme koje je potrebno za konzultacije i pregled, oboljenja bi bila otkrivena na vrijeme, što bi na kraju smanjilo troškove cijelog sustava”, argumentira doktor Strebel.

Liječnici opće prakse vrijedniji od specijalista?

Javni zdravstveni fondovi liječnicima opće prakse obračunavaju kvartalno samo jedan paušalni iznos za svakog pacijenta, bez obzira od čega on bolovao i koliko često posjećivao u tom kvartalu doktora, objašnjava profesor medicinske ekonomije Gunter Neubauer.

On argumentira ovako: ako prosječan pacijent posjećuje liječnika opće prakse 18 puta godišnje, onda nije čudo da su liječničke ordinacije prepune. "Liječnici nemaju dovoljno vremena i zato bi trebali biti plaćeni po usluzi koju pruže, a ne paušalno. To je nepravedno i tu se krije glavni problem”, smatra Neubauer.

Problem, međutim, stvara i to što sadašnji sustav zdravstvenog osiguranja preferira liječnike opće prakse u odnosu na specijaliste. I jedni i drugi se financiraju iz iste blagajne, pa ako liječnici opće prakse koji imaju prioritet u financiranju troše više, specijalistima ostaje manje. To u posljednje vrijeme sve više izaziva revolt i rezultira sve većim tenzijama između liječnika samih.

Autorica: Selma Filipović, Berlin

Odg. ur.: D. Dragojević