"Ljudi na Kosovu ne žele ujedinjenje s Albanijom"

DW: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je nedavno u intervjuu za RTS izjavio da bi se Srbija i Kosovo možda i uspjeli dogovoriti da su ih strane sile ostavile na miru. Kako Vi to vidite? Mogu li Srbija i Kosovo riješiti svoje probleme sami?

Naim Rashiti: Ne, zato što dijalog u Bruxellesu nikada ne bi ni počeo bez pritiska međunarodne zajednice i nikakvog dogovora neće biti bez velikog angažiranja međunarodne zajednice.

To nije bila korektna izjava srbijanskog predsjednika, pogotovo jer je on također rekao da prije bilo kakvog dogovora s Kosovom Srbija traži jamstva međunarodne zajednice i također želi nagradu od međunarodne zajednice. On u osnovi želi da Europska unija uvidi kakve su kompromise Srbija i Kosovo napravili i da nagrade lidere i njihove zemlje.

Što se kosovske strane tiče, ona će odbaciti svaki dijalog sa Srbijom bez nazočnosti međunarodne zajednice. Oni se plaše i ne vjeruju da se sa Srbijom mogu dogovoriti o bilo čemu. Tako da za dugo vremena ne vidim nikakve izglede za dijalog, i za neki dogovor između Kosova i Srbije na način kako su to učinili Makedonija i Grčka. To su dakle izjave koje ne odgovaraju stvarnosti.

Na sastanku u Poznanu, u okviru Berlinskog procesa, visoka predstavnica Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini izjavila je da, dok god su na snazi carine koje je Priština uvela na proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ne vidi uvjete za obnavljanje dijaloga Prištine i Beograda na najvišoj razini. Istovremeno, kosovski premijer Ramush Haradinaj je rekao da je Priština spremna ukinuti carine, ali samo ako Beograd prizna neovisnost Kosova. Kako izaći iz te pat-pozicije?

Da, to je politika Europske unije, ali ja ne mislim da će Kosovo ukinuti carine pod danim okolnostima, čak ni ako bi ih Merkel i Macron pokušali u to uvjeriti kako bi se stvorili preduvjeti za dijalog. Ne vidim nikakve izglede za skori dijalog u danim okolnostima, a i ne vidim da Kosovo i Srbija mijenjaju svoje pozicije.

U posljednje vrijeme ponovo se spominje potreba većeg angažmana Washingtona? Bi li to doprinijelo pronalaženju rješenja za Kosovo?

Mislim da će se uskoro pojačati uloga SAD-a u dijalogu. Ali nitko nije zainteresiran, pa ni Washington, da se taj dijalog vodi izvan okvira EU-a. Jer na kraju krajeva, taj dijalog je i pokrenut uz angažman Europske unije, a i Srbija i Kosovo se slažu da bi ga trebalo staviti u paket zajedno sa strategijom proširenja Unije za Zapadni Balkan. SAD će očigledno pojačati svoj angažman i pokušat će pomoći u stvaranju preduvjeta, pomoći da se ubrza proces dijaloga u idućim mjesecima. Ali za svaki napredak nužno je da se Srbija i Kosovo približe sporazumu, a za sada to nije na vidiku.

Ako se u pregovore više uključi Washington, bi li onda trebala i Moskva biti uključena?

To je upravo jedan od razloga zbog čega se dijalog ne želi staviti izvan okvira EU-a. Nitko ne želi da se Rusija uključi u proces. U okviru dijaloga s EU-om mislim da neće biti mjesta za Rusiju.

Rekli ste da nitko ne želi Rusiju, ali Srbija ju želi.

Vjerojatno da. Razlog je što srbijanski predsjednik želi da konačni sporazum bude prihvaćen i od strane Rusije, jer bi mu to olakšalo život. Ali on je svjestan ograničenja ruskog utjecaja u tom procesu, i svjestan je odnosa između Rusije i EU-a, i Rusije i SAD-a. On razumije situaciju, tako da on neće inzistirati na tome. Lideri Srbije svakodnevno razgovaraju sa SAD-om o dijalogu, a mnogo manje s Rusijom. Oni shvaćaju da se tu radi o procesu sa SAD-om i EU-om.

A kakvu bi ulogu onda trebala imati Europska unija?

Ključna slabost Europske unije u tom procesu, koji je istovremeno i mirovni proces, je nemogućnost da se strankama otvori europska perspektiva. A samo s tim adutom u ruci Njemačka i Francuska mogu uvjeriti Srbiju i Kosovo da postignu sporazum.

Prije nekoliko dana u Tirani je potpisan sporazum Kosova i Albanije o ujedinjavanju i koordiniranju njihovih vanjskih politika koji uključuje i zajednička veleposlanstva. U Beogradu se nedolazak kosovskih i albanskih predstavnika na skup u Sarajevu tumači kao prvi konkretan potez te zajedničke vanjske politike. Prema riječima kosovskog ministra vanjskih poslova Behgjeta Pacollija, ta koordinacija Prištine i Tirane korisna je za realiziranje kosovskih i albanskih nacionalnih ciljeva. O kojim se to ciljevima radi?

To je dugoročni projekt koji je započeo još tamo 2010. kada su se počeli zajednički koristiti neki konzulati i veleposlanstva. Za Albaniju je glavni cilj da olakša lobiranje za Kosovo, da ga prizna više zemalja i da ono postane vidljivije u regiji i u svijetu. To je ključna agenda. To želi i Priština.

Ne smatram da se tu radi o nekom ujedinjenju Albanije i Kosova. Građani obje zemlje znaju da se ne radi o tome i oni ne vjeruju svojim liderima. Pravi problem lidera te dvije zemlje je da oni svoj posao kod kuće rade tako loše, da onda idu s ovim nacionalnim diskursom, provociraju, da bi se prikrile greške. Prošle godine je to bilo u Albaniji, ove godine na Kosovu. Neki od kosovskih lidera to čine kako bi skrenuli pažnju s tekućih i rastućih problema koje imaju Albanci na Kosovu.

S druge strane, oni se pretvaraju da prijete ili izazivaju Europsku uniju, kako bi postigli napredak u pregovorima o pridruživanju i oko vizne liberalizacije za Kosovo. Da, to su apsolutno izjave koje ne nailaze na dobar odjek u regiji, ali ako pogledamo podatke o percepciji građana, nitko u to ne vjeruje i ljudi se ne žele ujediniti.Ljudi na Kosovu žele imati svoju državu i svoje institucije. Ali očigledno je da će zbog vlastitog neuspjeha elite nastaviti s takvim izjavama. Radi se o populizmu u odsustvu napretka u izgradnji države i ekonomskog i društvenog rasta u obje zemlje.

Je li u toj situaciji uopće realno da međunarodna zajednica stoji po strani i pusti Beograd i Prištinu da se sami dogovaraju?

Bilo bi dobro kada bi se dvije strane mogle dogovoriti, ali preduvjet za to je da imaju povjerenje jedna u drugu. I da postoji jasan okvir za rješenje problema. Za sada to ne vidim. S Beogradom bi se moglo pokušati, ali na Kosovu ne vidim nijednog lidera ili strukturu koja prihvaća da sjedi sama i pokuša riješiti problem sa Srbijom. Za to je prerano i to je daleko od stvarnosti.

Ali, na kraju krajeva, nije bitno gdje oni sjede i tko olakšava dijalog. Kako to sada vidimo, ni nakon ogromnog pritiska i napora međunarodne zajednice dijalog ne napreduje, jer Srbija i Kosovo još uvijek nemaju volju da to učine. A kada strane to ne žele, ne možete im nametnuti volju da to riješe. Zato je od vitalnog značaja da se obje strane žele ozbiljno i nepovratno angažirati u tom dijalogu kako bi se pronašlo rješenje u godinama koje dolaze. Slažu li se one pritom u okviru rješenja bez promjena granica ili s posebnim statusom za sjever ili s promjenom granica – to nije važno.

Lideri Srbije i Kosova moraju uvjeriti i svoje ljude i međunarodnu zajednicu da su ozbiljni akteri, da traže aranžman koji funkcionira, koji ih vodi u Europsku uniju i koji rješava pitanja iz prošlosti, iz sadašnjosti i buduće odnose. A to je ono gdje su elite i u Srbiji i na Kosovu neuspješne. Nitko ne vjeruje da se oni ozbiljno trude, ni u njihovim zemljama, ni na međunarodnom planu. I ja isto tako ne mislim da su ozbiljni i da su zaista voljni da to riješe.

Naim Rashiti je politički analitičar iz Prištine i izvršni direktor neovisnog i nadstranačkog trusta mozgova „Balkans Policy Research Group".