Lov na oporbenjake u inozemstvu

Jedini trag koji je pronađen bio je njegov auto, na njemu otvorena vrata i prazne gume. Orhan Inandi, direktor škole u Biškeku u Kirgistanu, nestao je 2020. godine. Nije bilo svjedoka. Angažirana je skupina istražitelja, procijenjene su indicije, a uključio se čak i kirgiski predsjednik.

Nekoliko tjedana kasnije bilo je jasno: Inandi je otet. Nisu ga oteli razbojnici ili mafija, nego turska tajna služba MİT. Ona ga je ilegalno izvela iz zemlje jer je navodno podržavao političke protivnike turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Inandi je jedan od zadnjih među žrtvama tzv. državne otmice.

Od ubojstva do mobinga

Prema podacima američkog trusta mozgova Freedom House, od 2014. godine do danas najmanje 31 država prekršila je međunarodno pravo progonom svojih građana u inozemstvu. Pri tom su korištene različite metode: osim ilegalne otmice, države koje progone često se oslanjaju na suradnju zemlje u koji borave oporbenjaci i na deportaciju. Na listi su i atentati te zastrašivanje. Ima i ljudi koji zauvijek nestaju bez traga. "Režimi do egzilanata mogu lakše doprijeti nego ikada prije", kaže stručnjakinja Freedom Housea Isabel Linzer, "u okviru špijunskih programa, putem nadzora i zastrašivanja na društvenim mrežama."

Prema izvještaju Freedom Housea, od 2014. godine dokumentirano je ukupno 607 ubojstava, otmica i drugih napada. Ne računajući cyber špijunažu i online šikaniranje. "Ali čak je i to nepotpuna slika daleko većeg problema", kaže Linzer, koja je prikupila podatke. Dodaje da se problem definitivno pogoršava. Andreas Schüller iz Europskog centra za ustavna i ljudska prava (ECCHR) dijeli njezino mišljenje: "Međunarodno pravo se sve manje poštuje i provodi, posebno od strane autoritarnih država."

Prema Freedom Houseu, Kina, Turska i Egipat najčešće napadaju građane na stranom teritoriju. Ali to nije praksa samo ovih država, kaže Schüller iz ECCHR-a: "SAD je to također koristio u okviru svog rata protiv terorizma i to do danas to nije uredno procesuirano i sankcionirano." To uključuje, na primjer, otmicu i mučenje Nijemca Khaleda al-Masrija od strane CIA-e, kao i planirani atentat na Juliana Assangea, o čemu je prvi izvijestio Yahoo News.

Prema Schülleru, takvi postupci nisu samo za moralnu osudu, već su i protuzakoniti. No aktualni šefovi država uživaju imunitet u drugim državama, ali ne i, primjerice, šefovi tajnih službi koji su naručivali otmice ili ubojstva.

Sve veći broj takvih napada obično je povezan s velikim političkim događajima, nakon kojih vlade žele ušutkati ili kontrolirati oporbenjake u egzilu.

Kina: lov na Ujgure u egzilu

Kini, koja je najagresivnija država progoniteljica prema navodima Freedom Housea, se moglo dokazati znatno više slučajeva u 2015. nego ikad prije. Godinu ranije Kina je počela tlačiti i asimilirati ujgurski narod, turskog porijekla, koji pretežito živi u provinciji Xinjiang, i to u ime "narodnog rata protiv terorizma".

Kina također nastavlja ovu agresivnu politiku i u inozemstvu. Kina se često oslanja na suradnju sa zemljama u kojima borave žrtve. Nakon uhićenja, države poput Tajlanda insceniraju sudske postupke bez poštenog suđenja, koji završavaju deportacijom u Kinu. Na taj se način fingira pravna država. Kina je provodila otmice bez suđenja u samo 10 posto slučajeva koje je dokumentirao Freedom House.

Ubojstva i atentati su rijetki

No u javnosti se sve više govori o posebno šokantnim slučajevima kao što su napad otrovom na Sergeja Skripala i ubojstvo Džamala Kašogija. Prema podacima Freedom Housea, od 2014. godine dokumentirano je “samo” 26 međunarodnih ubojstava i 20 fizičkih napada. Rusija je na vrhu liste sa sedam smrtonosnih napada.

Većina zemalja koje pribjegavaju mjerama koje krše međunarodno pravo provodi uhićenja, deportacije i, prije svega, otmice. Prema Freedom Houseu, Egipat također koristi isključivo nesmrtonosna sredstva za progon oporbenih osoba u inozemstvu. U 2019. godini je broj uhićenja, otmica i deportacija političkih aktivista u egzilu naglo porastao. Država na Nilu tako krši relevantne međunarodne standarde najčešće u arapskom svijetu.

Turska: vlada slavi kršenje međunarodnog prava

Još aktivnija od Egipta je Turska, koja se od pokušaja puča protiv Erdoganove vlade 2016. godine žestoko obračunava s protivnicima u inozemstvu, većinom stvarnim i navodnim pristašama Gülenovog pokreta. Kao i Egipat, Turska se ne oslanja na suradnju sa zemljama u kojima borave žrtve. Umjesto toga, glavna metoda su nezakonite otmice, kaže Linzer. Takvi postupci često ostaju neprimijećeni: "Većina ljudi vjerojatno nikada nije čula da Turska 'vraća ljude' iz Kenije, na primjer", kaže on.

Turska to čak ne radi u tajnosti. Naprotiv: dok mnoge zemlje prikrivaju ili poriču otmice, državni dužnosnici se hvale nezakonitim zarobljavanjem uz pomoć turske tajne službe MİT i agresivno reagiraju na kritike. Stručnjaci strahuju da bi postupanje Turske moglo postati uzor drugim zemljama. UN-ovi istražitelji već su pozvali Tursku da obustavi otmice.

"Otmica nije u redu"

"No također smo vidjeli neke dobre korake u borbi protiv transnacionalne represije", kaže Linzer iz Freedom Housea. Švedska i druge nordijske države su, kako kaže, donijele zakone protiv takozvanog "špijuniranja izbjeglica" kojim se izričito zabranjuje prikupljanje informacija o ljudima koji su pobjegli u te zemlje.

Osim toga, mogle bi se nametnuti sankcije članovima vlade države agresora ili embargo na oružje. Protjerivanje diplomata također je prikladan korak, navode stručnjaci. Na kraju se, smatra Linzer, radi o "stvaranju međunarodnih normi koje govore: 'Ne, nije u redu otimati ljude'".

U slučaju otetog ravnatelja škole Orhana Inandıja takve konzekvence su do sada izostale. Na fotografijama iz turskog zatvora Silivri, objavljenima u studenome, vidi se da je Inandi živ. Ali, na njima se također vidi da mu je jedna ruka u zavojima. Nakon mučenja u zatvoru, slomljena kost nije liječena, rekla je njegova supruga. Njezin suprug mjesecima ne može pomaknuti ruku.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu