Lov na "vještice" u punom jeku

Na Papui Novoj Gvineji povećava se broj zločina i kriminalnih prijestupa povezanih s takozvanom crnom magijom, „vješticama“ i čarobnjaštvom. Žrtve su najčešće neudane žene ili one koje žive same. Prema navodima organizacija za ljudska prava njih se često osuđuje da su “vještice” te su kao takve izložene mučenjima pa čak i ubojstvima. U jednom od izvještaja ovih organizacija navodi se primjer 20-godišnje Kepari Leniate koja je u veljači prošle godine, u nazočnosti mnoštva ljudi, živa spaljena. Počinitelji su bili članovi obitelji jednog dječaka koji je preminuo od posljedica bolesti. No, spomenuti su bili mišljenja kako je za njegovu smrt odgovorna mlada žena jer ga je – “začarala” i time usmrtila.

Do sada je “vještičarenje” na Papui Novoj Gvineji bilo zakonom zabranjeno. Vlada je doduše nedavno ukinula ovaj (ionako nepotreban) zakon, no to samo po sebi prema mišljenju Signe Poulsen, savjetnice UN-a za ljudska prava, nije dovoljno. Ona stoga traži od vlade u Port Moresbiju da odlučnije krene u borbu protiv progona „vještica“ te da počinitelje počne kažnjavati.

DW: Koliko je na Papui Novoj Gvineji rašireno vjerovanje u “vještice” i čarobnjaštvo?

Signe Poulsen: Vjerovanje u magiju i čarobnjaštvo je jako rašireno, kako u selima tako i u gradovima. Postoje razlike u raznim područjima, a ponekad dolazi do nasilnih akcija protiv osoba koje se sumnjiči da su vještice ili vještaci. Žrtve su najčešće žene ili djevojčice, no u nekim predjelima to mogu biti i muškarci.

U kojem slučaju se nekog počne teretiti za “vještičarenje”?

Često kada primjerice u nekom selu netko odjednom oboli ili umre. No, promatrači navode kako uzrok mogu biti i socijalni stresovi, promjene, siromaštvo, nejednaki razvoj ili sukobi i svađe oko zemlje. To sve može igrati ulogu.

Koliko često dolazi do doista smrtnih slučajeva zbog navodnog “vještičarenja”?

Za sada o tome nemamo statističke podatke. No, lokalni mediji su tijekom ove godine izvještavali o nekoliko takvih slučajeva.

Tko su žrtve?

Najčešće su žrtve napada ili ubojstava žene. Ponekad se počinitelji okreću i protiv članova obitelji „osumnjičenih“ kao što su bračni partneri ili djeca ukoliko pokušaju spasiti navodnu „vješticu“ ili „vješca“.

Tko donosi „presude o smrtnim kaznama“?

U nekim slučajevima situacija eskalira toliko da do ubojstva dođe i bez „presuda“. Ponekad se pozivaju svjedoci kako bi identificirali „vješticu“. Postoje izvještaji u kojima stoji da su šefovi zajednica ili članovi obitelji iznenada preminulih bili uključeni u ubojstva. U nekim pak najnovijim slučajevima, kao primjerice u slučaju 20-godišnje Kepar Leniate – u ubojstvu je sudjelovalo cijelo mnoštvo ljudi.

Što je vlada po tom pitanju do sada poduzela?

Ima znakova da je vlada u Port Moresbiju ozbiljno zainteresirana za suočavanje s ovim problemom. U svibnju 2013. je vlada u prvom koraku ukinula zakon o „vještičarenju“ koji je donesen 1971. Na osnovi toga se nasilje protiv navodnih čarobnjaka beskonačno nastavilo. Vlada je ovu praksu proglasila kriminalnom i za žrtve predvidjela isplaćivanje odštete.

Osim toga, vlada je uvela i smrtnu kaznu za počinitelje, odnosno, za one koji su usmrtili nekoga zbog navodnog „vještičarenja“. No, Visoka komisija za ljudska prava UN-a smrtnu kaznu ne smatra učinkovitom mjerom. Mi smo mišljenja da bi uhićenja i temeljita istraga u nekom sudskom procesu bio bolji način zastrašivanja potencijalnih počinitelja.

Na lokalnoj razini i u civilnom društvu su policija, suradnici u javnim ustanovama, suci, liječnici i medicinsko osoblje već nekoliko puta vrlo učinkovito surađivali. Prošlih tjedana smo obavili savjetovanja vlade i potaknuli jedan multidisciplinarni proces koji bi trebao smanjiti ovu vrstu nasilja te zaštititi žrtve.

No, usprkos tome nasilje se i dalje povećava. Što nedostaje još nastojanjima vlade?

Još uvijek postoji čitav niz izazova. Mnoge počinitelje se ne poziva na odgovornost. Policiji nedostaje opreme i osoblja kako bi napade na navodne vještice mogli zaustaviti. Neki pak javljaju da i pripadnici policije sudjeluju u nasilju. Često istrage nisu jednostavne budući da žrtve i svjedoci osjećaju strah i ne žele dati iskaz. Na Papui Novoj Gvineji ne postoji program za zaštitu svjedoka i žrtava.

Što se mora poduzeti kako bi se zaustavila ova praksa nasilja?

Da bi bio učinkovit neki program mora biti sveobuhvatan. Oni koji sami posežu za nasiljem ili potiču druge na nasilje protiv navodnih „vještica“ i „čarobnjaka“, ne smiju više proći nekažnjeno. Ovakvi prijestupi se moraju odmah istražiti, a počinitelji u jednom pravednom sudskom procesu biti kažnjeni. Morao bi postojati i program zaštite svjedoka i žrtava kako bi se ovaj program i mjere doista učinkovito proveli u djelo.

Osim toga, Papua Nova Gvineja mora dobiti jedan širok program obrazovanja na području ljudskih prava i mirovne politike kao i školovanje vođa zajednica kao i osoba koje rade u zdravstvu, pravosuđu, školstvu i policiji.

Signe Poulsen živi na Papui Novoj Gvineji kao savjetnica UN-a za ljudska prava.