Lov na vještice u 21. stoljeću

Jörg Nowak, glasnogovornik udruge missio, godinama putuje u zemlje u kojima ova misionarska katolička udruga ima projektne partnere. Prije tri godine je u Papui Novoj Gvineji prvi put čuo da postoji progon, istrage pa i ubojstva ljudi zbog vještičarenja. Od tada on skuplja dokaze i fotografije počinitelja. Sačinio je publikaciju koju nije mogao objaviti u Papui Novoj Gvineji, jer bi to dovelo u opasnost partnerske organizacije.

Bolesti, iznenadne smrti u obitelji, loša žetva, mržnja, zavist i pohlepa – duga je lista razloga zbog kojih ljudi druge ljude optužuju za vještičarenje. Ona se u prethodnih nekoliko stoljeća nije znatno mijenjala. Jörg Nowak pojašnjava: „Vještica nema. Ali postoje optužbe, stigmatiziranje kojemu je cilj da se sotoniziraju i diskreditiraju neki ljudi kako bi se stekle neke pogodnosti". 

Lov na vještice – problem današnjice

U Europi je progon vještica trajao od 15. do 18. stoljeća. Između 1560. i 1630. bio je vrhunac tog progona kada je prema povjesničaru Wolfgangu Behringeru, profesoru na Sveučilištu Saarland ubijeno između 50.000 i 60.000 ljudi. Treba imati na umu da tada ni veliki gradovi kao što su Köln i Hamburg nisu imali više od 40.000 stanovnika.  

U 20. stoljeću je u svijetu ubijeno vjerojatno više ljudi zbog progona pod optužbom vještičarenja nego u 300 godina europskog progona vještica. „U Tanzaniji je između 1960. i 2000. ubijeno oko 40.000 ljudi koji su optuženi za vještičarenje. Takav delikt ne postoji u tanzanijskim zakonima, ali su najčešće seoski sudovi donosili smrtnu kaznu za određene ljude“. Broj žrtava prije 1960. nije poznat. Behringer smatra da se ne radi o samovolji: „Došao sam do zaključka da progon zbog vještičarenja nije povjesni problem već aktualni problem današnjice“.

"Vještičja djeca" iz Konga

U Tanzaniji su najčešće progonima pogođeni ljudi s albinizmom, jer postoji sujevjerje da se od nekih dijelova njihovog tijela mogu dobiti ljekoviti preparati. U Gani seoske zajednice vide razlog rođenja bebe s albinizmom u prethodnom prakticiranju vještičarenja. U Kongu takozvana „vještičja djeca“ bivaju izopćena. Therese Mema Mapenzi se brine o toj djeci u gradu Bukavu, na istoku Konga. Ona je osnovala Centar za žene koje su silovali pripadnici paravojnih postrojbi. Njezina organizacija je partner udruge missio. Kada je počeo rasti broj odbačene djece, ona je također počela govoriti o lovu na vještice. Njezina organizacija pomaže djeci da zaliječe traumu, nađu smještaj u sirotištima i mjesto u školi. „Saznali smo za više slučajeva silovanja djece, a obitelj ih onda nije htjela prihvatiti. U drugim slučajevima su djeca rođena vanbračno i moraju živjeti s jednim roditeljem koji ih ne prihvaća.Ta djeca dolaze kod nas, često ih tuku do krvi, označe iha kao vještice ili imaju druge rane. To boli gledati. Stalno smo iznova u šoku kada vidimo tu djecu bez ikakve zaštite? Kako je to moguće?“

Teška borba protiv manije proganjanja vještica

U Kongu takozvane slobodne crkve često dolijevaju ulje na vatru. Za AIDS ili neplodnost žena traže krivce i nalaze ih u vješticama – ženama i djeci. Cilj Centra je posredovati u konfliktima i pomoći pri ponovnom spajanju obitelji koje su razorene zbog optužbe za vještičarenje. Ponekad ovoj organizaciji pođe za rukom da uz puno strpljenja ponovno integrira žene i djecu u njihove obitelji. To traje dvije do tri godine, ali ne isključuje opasnost da žrtve opet budu optužene za vještičarenje. Therese Mema Mapenzi i Jörg Nowak se nadaju da će Međunarodni dan borbe protiv progona zbog optužbi za vještičarenje povećati svijest o ovom akutnom problemu današnjice.