Mala Kina u Italiji

Bila je zima, hladno jutro, kada sam na stražnjem sjedalu jednog vozila talijanske policije prošla pored niza niskih zgrada od cigle. Industrijska zona grada Prato bila je prepuna takozvanih „hala“, malih tvornica. Bili smo na terenu u Toskani, sjeverozapadno od Firence.

Prato je nekoć bio vodeći u proizvodnji skupocjene vunene robe. Još u 2000. godini ovaj je grad izvozio tekstila u vrijednosti od sedam milijardi eura. Ali konkurencija iz istočne Europe, Afrike, Bangladeša i naravno Kine je vršila pritisak. Tamo je rad jeftiniji i tamo su se odselili ostaci Pratove tekstilne industrije – nakon što je svaka druga tvornica morala staviti ključ u bravu.

U stare zgrade su se uselili proizvođači tekstilne robe iz Kine. Za njih je zaštita na radu bila strani pojam. Vlasti su se pokušavale boriti protiv toga, ali uglavnom sa skromnim uspjehom. I policijski automobil u kojem sam sjedila je bio na putu prema jednoj raciji. Cilj: jedna od nekoliko stotina „rupa“ u kojima se radnici znoje za strojevima za šivanje i neumorno kroje povoljnu odjeću. Odjeću koju Europljani rado kupuju. I puno kupuju.

Prljavo, bez svjetla

Policajci su otvorili jedan sporedni ulaz, i kad sam nakon njih ušla u prostoriju veliku poput neke sportske dvorane, natrpane šivaćim strojevima, pod prepun ostataka tekstila, prozori oblijepljeni crnom plastičnom folijom. U jednom kutu se od iverice na brzinu sklepalo provizorne zidove. Kuhinja, kupaonica, jako prljavo.

Iz mraka se pojavilo 20-ak mladih ljudi. Protrljali su oči, više začuđeni nego što su bili preplašeni. Policija je pregledala njihove putovnice. Troje radnika nije imalo dozvolu boravka. Nevoljko su strpali odjeću, računala, wokove i hranu u velike plastične vreće. Tvornička vrata su zatvorena uz pomoć debelog lanca. Odjednom su se pojavili neki automobili, radnici su ušli u njih, vjerojatno su prevezeni u neku drugu halu.

Sedmero mrtvih

Od te je racije prošlo već sedam godina. Oko 2.000 sličnih akcija je policija provela od 2008. Oko 50% „posjećenih“ tvornica je zatvoreno zbog kršenja sigurnosnih i odredaba o zaštiti na radu. Svatko zna da vlasnici tvornica jednostavno presele u novu zgradu i pod novim imenom nastave sve po starom. Naslovnice iz Prata? Posljednji put su mediji nešto pisali 2013., kada je gorjela jedna od „hala“, sedam je radnika tada poginulo.

Nakon toga su vlasti pojačale kontrole. Podignuto je pet optužnica zbog ubojstva, pred sudom su se našla i dva Talijana koji su bili vlasnici zgrada. Ministri pravosuđa Italije i Kine dogovorili su bolju suradnju u borbi protiv organiziranog kriminala. Franco Roberti, koji istražuje kriminal mafije, kaže da je skupina Kineza iz Prata „tijesno povezana i teško se probiti u te krugove“.

Uvoz, izvoz, jal

Otprilike svaki pet žitelj Prata (grada s oko 200.000 stanovnika) navodno potječe iz Kine. Nigdje u Europi taj udio nije tako visok. Ima konflikata, počevši kod restorana, koji su mnogim Talijanima preglasni i predugo otvoreni, pa sve do ljubomore i jala prema kineskim poslovnim ljudima, koji pokazuju svoje novo bogatstvo i voze skupe automobile.

Marco Wong se bavi uvozom i izvozom, rođen je i odrastao u Italiji. On kaže da su većinom Kinezi ti koje se smatra krivcima za svađe. Nedavno je, priča, bio jedan slučaj kada je izbila tučnjava na ulici ispred jednog kineskog restorana. “Vlasti su povjerovale naravno Talijanima i njihovoj verziji priče, i kratko nakon toga su pretresli restoran. Mnogi Kinezi to vide kao znak da ih se ovdje progoni.”

Wong pokušava povećati politički utjecaj Kineza u Pratu. Dva puta se već kandidirao za Gradsko vijeće na listi ljevice. I dva puta je izgubio. Prije šest godina je dobio 24 glasa, a prošle godine 241. „Ima sad više građana koji potječu iz Kine i koji imaju talijansku putovnicu. Kina ne dozvoljava dvostruko državljanstvo. Radi se o ljudima koji ovdje žele stvarno ostati.“

18 sati, 7 dana

Vidi se i napredak, ali samo polako. Savez malih i srednje velikih obrtničkih poduzeća je najavio da želi bolje savjetovati kineske firme koje namjeravaju prijaviti svoje podružnice u Pratu, posebice kad se radi o zdravlju radnika i sigurnosti. Svejedno će i ubuduće biti teško spriječiti da kineski radnici ilegalno stižu u Italiju. Baš kao što je teško spriječiti “curenje” milijardi neoporezovanih eura u smjeru Kine.

Dio problema je i da mnogim radnicima nije jasno da ih se u Italiji izrabljuje. Na koncu konca, oni u sličnim uvjetima rade i u Kini, ali zarađuju i po dva puta više. Po satu dva do tri eura. Tijekom mog posljednjeg posjeta Pratu, tamo sam susrela 28-godišnjeg tekstilca Weija Dingwena. On radi sedam dana u tjednu, 18 sati dnevno. I po danu zaradi 40 eura, kaže Dingwen. Prva kompletna godišnja plaća ide u ruke krijumčara ljudi koji su ga i prebacili u Italiju. A onda mi, s osmijehom na licu, kaže kako rado obavlja svoj posao: „Jer rad znači novac.“