Masovni štrajk glađu usred Berlina

Akili Jules Zava tek uz mnogo napora se uspijeva ustati s poda, sa zelenog madraca na kojem leži i spava već nekoliko dana. On i dvadesetak drugih ovdje, u središtu Berlina, u blizini Brandenburških vrata podigli su neku vrstu improviziranog kampa. Šatori i kišobrani ih doduše štite od kiše, ali ne i od vlage i hladnoće. “Već osam dana nisam ništa jeo, pio sam zadnji put prije tri dana. Osjećam se slabim”, kaže Akili Jules Zava, tražitelj azila iz Demokratske Republike Kongo. 23 muškarca koji oko njega leže, osjećaju se slično. Svi oni štrajkaju glađu. Dan ranije, ovdje ih je bilo još više, no tada su trojica odvezena u bolnicu. “Mi imamo samo jedan cilj: želimo da se prema nama postupa kao s ljudima, želimo se slobodno kretati i raditi”, kaže Zava.

Stanje u kojem se nalaze štrajkači glađu u Berlinu doseže svoju najopasniju, kritičnu fazu. Budući da već danima svako toliko jedan od njih doživljava potpuni tjelesni slom, oni se nalaze pod stalnim nadzorom ekipa za pružanje prve medicinske pomoći.

Zabrinutost liječnika

Dok u njih izbjeglice nemaju previše povjerenja (mnogi smatraju da su ovdje zato da bi oslabili štrajk), liječnika urologa Jürgena Hölzingera rado puštaju u svoju blizinu. Ovaj visoki, sjedokosi liječnik obilazi izbjeglice, provjerava puls. “U fazi u kojoj se nalaze, stvari se mogu odjednom promijeniti, vrlo brzo se može dogoditi da se više ne mogu pomicati, da ne reagiraju na bolove. Kod štrajka glađu vrlo lako dolazi do prestanka rada bubrega kao i poremećaja rada srca”, kaže ovaj liječnik koji izbjeglice posjećuje na vlastitu inicijativu, iz osobnog angažmana. Zabrinut je, ali kada im se obraća, osjeća se poštovanje koje gaji prema njima i njihovoj borbi. “Mislim da je izvrsno da ovi ljudi ne žele biti žrtve, prosjaci, već da se bore za svoja prava”, kaže on.

Stižu iz Bavarske u Berlin

Sudionici štrajka glađu u Berlin su stigli iz Bavarske. Tek proteklog vikenda je jedan sličan kamp s izbjeglicama koje su odbijale primati hranu i tekućinu, uklonjen iz minhenskog središta. Prema navodima vlasti glavnoga grada Bavarske, to je moralo biti učinjeno budući da je postojala opasnost od smrti. Slično je sada u Berlinu.

U cijeloj Njemačkoj se naime trenutno vodi diskusija o politici prema izbjeglicama, podnositeljima zahtjeva za azil. Slike katastrofa koje svakodnevno odnose živote pred obalom Lampeduze u javnosti očito bude snažne emocije. Prosvjeda u cijeloj zemlji ima sve više, a u njima sudjeluju ne samo izbjeglice već i Nijemci, aktivisti, borci za poštivanje ljudskih prava. U Hamburgu je, primjerice, tijekom demonstracija došlo do otvorenih sukoba između prosvjednika i policije, a slično je bilo i u Kölnu gdje su demonstranti pokušali zaposjesti jednu radio-televizijsku postaju. I berlinske vlasti stoga su itekako zabrinute. Nitko ne želi da situacija eskalira. Iz gradske uprave poručuju kako prvenstveno žele sačuvati mir te da ne planiraju prisilno uklanjanje kampa.

Vremena je sve manje

U međuvremenu su sudionici štrajka glađu postali i jednom vrstom turističke atrakcije. Neki se čak i fotografiraju s prosvjednicima. Canan Bayram iz stranke Zelenih na ove prizore samo s negodovanjem vrti glavom. I on zajedno s kolegicom Luisom Amtsberg svakodnevno posjećuje prosvjednike i pokušava ih nagovoriti da barem popiju nešto tekućine. Obećavaju da će se osobno založiti kod mjerodavnih organa za priznavanje azila. „Moglo bi se doista dogoditi da ovdje uskoro imamo prvog preminulog“, kaže Bayram i ponovno se okreće izbjeglicama: „Molim vas, popijte barem nešto. Prebrzo slabite kad ništa ne pijete.“

Lica prosvjednika su umorna, u međuvremenu djeluju još tmurnije i potištenije. Štrajk glađu je prema njihovom mišljenju najradikalniji potez koji mogu poduzeti mirnim načinom. Svi oni žive u izbjegličkim domovima, raspolažu tek ograničenom slobodom kretanja i nemaju pravo na rad. „Neki od nas čekaju već dvije ili tri godine na dobivanje prava na azil. Ne postoji više nikakav način da nešto učinimo za sebe – preostao nam je jedino štrajk. Nadam se da će se uskoro nešto dogoditi jer postajem sve slabiji. Imam osjećaj da ću se slomiti svakog trenutka“, kaže na kraju Akili Jules Zava.