030111 Mosambik Industrialisierung
5. siječnja 2011
Mozambik već godinama bilježi godišnje stope gospodarskog rasta između 6 i 12 posto. Na prvi pogled se čini da je jedna od najsiromašnijih nacija na svijetu pronašla recept za uspjeh. No na drugi pogled je jasno da se iza povoljnih statistika kriju pojedinačni megaprojekti stranih kompanija koji domaćem stanovništvu donose malo ili ništa.
Sirovine, niski porezi i jefitna radna snaga
MOZAL - iza ove kratice se krije najveći industrijski projekt u Mozambiku, tvornica aluminija u vlasništvu britansko-južnoafričke kompanije BHP Billiton i japanskog Mitshubishija. Ova tvrtka proizvodi oko pola milijuna tona aluminija godišnje što predstavlja više od polovice godišnjeg izvoza Mozambika. I tu zapravo nastaje problem. Vlada u Maputu, glavnom gradu Mozambika, nema previše od ove uspješne gospodarske priče jer od silnog novca kojeg MOZAL obrne, u Mozambiku ne ostaje gotovo ništa. Naime kako bi uopće privukla strane ulagače Mozambička vlada je početkom ovog stoljeća drastično snizila poreze. Tako danas MOZAL ne plaća ni porez na dodanu vrijednost niti carine. No to je prema mišljenju lokalnih ekonomista put koji Mozambik nije mogao izbjeći. "Vlada je morala pronaći načina kako privući ulagače, prije svega one veće. I jedino što je mogla ponuditi je bilo oslobađanje od poreza, carina i upravnih davanja", kaže Luís Magaço, direktor savjetničke tvrtke AustralCowi.
Neokolonijalizam
I ulagači su došli privučeni između ostalog i bogatim nalazištima rudača i jeftinom radnom snagom. MOZAL i njegovih uloženih 2,4 milijardi dolara je najveća investicija ikad uložena u Mozambik. Usprkos kritikama na ovakav način gospodarskog razvitka, projekt eksploatacije aluminija u Mozambiku podržavaju institucije poput Svjetske banke i Njemačke banke za pomoć u razvoju (DEG). Ova potonja je projekt pomogla s 36 milijuna eura kredita jer se nada da će industrija aluminija preporoditi siromašnu zemlju i postati simbolom gospodarskog boljitka u Africi.
No kritičari smatraju da je projekt izoliran i da od njega ostatak zemlje, čije je stanovništvo prvenstveno okrenuto poljoprivredi, nema prevelike koristi. Sam MOZAL zapošljava svega 900 lokalnih radnika. Korist iz stranih kompanija izvlače lokalne tvrtke koje djeluju kao dobavljači. No ta je korist nesrazmjerna u usporedbi s ukupnim utrškom MOZAL-a. Slična je stvar i s ostalim mega projektima što ih je vlada Mozambika ostvarila posljednjih nekoliko godina. Poput plinovoda SASOL koji je također ostvaren zahvaljjući velikodušnim poreznim poklonima vlade i kreiditima institucija za pomoć zemljama u razvoju poput njemačkog DEG-a. Za neovisne ekonomske analitičare poput Nuna Castel-Branca iz instituta IESE ovakav razvoj predstavlja novi oblik kolonijalizma. "Mi jednostavno moramo podići poreze jer u protivnom stvaramo nacionalno gospodarstvo koje živi isključivo od prodaje prirodnih resursa. To je opasno jer to predstavlja povratak u kolonijalno doba kada se također živjelo od prihoda velikih kompanija", smatra Castel-Branco.
Dublje socijalne razlike
Kao i za vrijeme kolonijalizma od stranih investicija profitira vrlo tanak sloj društvene gornje klase. Nacionalni dohodak u Mozambiku se doduše u razdoblju od 2002. do 2009. povećao, no stopa siromaštva nije pala. Dapače u provinciji, daleko od industrije, siromaštvo se povećalo. Sve veće socijalne razlike su rezultirale i socijalnim nemirima, poput onih početkom 2010. kada su tisuće izišle na ulice prosvjedujući protiv povišenja cijena. Tomu još treba pridodati i štete koje su nakon dolaska velikih kompanija nastale po okoliš. MOZAL tako, uz blagoslov Vlade, nije obvezan filtrirati ispušne plinove iz svojih postrojenja. Jaime Comiche, predstavnik Ureda Ujedinenih naroda za industrijski razvoj (UNIDO) u Maputu smatra kako Mozambik trenutno slijedi potpuno pogrešnu razvojnu strategiju. "Najveći izazov industrijalizacije Mozambika je da mi moramo prestati s izvozom sirovina. Mi se moramo prebaciti na izvoz gotovih ili polugotovih proizvoda. Potpuno je paradoksalno da izvozimo sirovine koje nakon toga uvozimo kao skupe gotove proizvode", smatra Comiche.
No riječi neovisnih ekonimista ne nailaze na plodno tlo u krugovima vlade. U 2011-oj Mozambik će postati bogatiji za dva nova slična mega projekta. Oba, jedan brazliski i jedan australsko-indijski, će se baviti iskapanjem ugljena. Mozambik će time postati vodećim afričkim izvoznikom ove rude. Hoće li to pridonijeti boljitku stanovništva ove zemlje ostaje, nakon iskustava s ostalim mega projektima, više nego upitno.
Autor: Johannes Beck (N. Kreizer)
Odg. ur.: S. Kobešćak