"Mi smo našu prošlost zapečatili"

Svetlana Aleksijevič (65) postala je poznata svjetskoj publici knjigama o sovjetskom ratu u Afganistanu i katastrofi u Černobilu. Ova novinarka i publicistkinja je dugo živjela u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, a u rodnu Bjelorusiju – gdje su njezin knjige zabranjene – vratila se 2011. godine. Upravo je dobila Mirovnu nagradu Udruženja njemačkih knjižara koja se dodjeljuje za izuzetne doprinose književnicima, znanstvenicima i uopće umjetnicima za širenje ideje mira. Nagrada će joj biti dodjeljena u nedjelju, na svečanom zatvaranju Frankfurtskog sajma knjiga.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste dobitnica Mirovne nagrade?

Takva priznanja ne doživljavam kao nešto osobno nego kao podršku svim Bjelorusima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Liberalni napori u Bjelorusiji su propali. Ljudi sjede u zatvorima, književni radovi se ne tiskaju – kao u mom slučaju. Nemam mogućnosti razgovarati sa svojim čitateljima. Moćnici se ponašaju kao da me nema. Ipak, ovo priznanje predstavlja podršku.

Zašto ste se, usprkos stanju koje ste opisali, vratili u Bjelorusiju?

Tu su privatni, ali i poslovni razlozi. Dok sam živjela u inozemstvu umrli su mi roditelji. Moja unuka ima sedam godina i želim je gledati kako raste. Kao pisac, bavim se tematikom koja zahtijeva nazočnost, proživljavanje onog o čemu pišete. Odete negdje na nekoliko mjeseci i stvari se već promijene. Bjelorusiju ću ponovo napustiti samo ako mi život bude ugrožen.

Piscu trebaju i čitatelji. Dok se u Njemačkoj Vaše knjige uvijek iznova objavljuju, u Bjelorusiji Vas mladi ljudi gotovo i ne prepoznaju jer je zabranjeno objavljivanje Vaših djela.

Knjige moraju prvo biti napisane kako bi se čitale. Da biste pisali knjige poput mojih morate biti na licu mjesta. Moram osluškivati razgovore na ulicama, u kafićima ili restoranima. Uši su mi okrenute ulici, one su moje oruđe za rad.

Pišete dokumentarističku prozu što je neuobičajeni žanr za ruski jezični prostor. Zašto ste se odlučili za to?

To i nije tako novo. Bilo je pisaca koji su na sličan način pisali o ratu. Odrasla sam na bjeloruskom selu, gdje su poslije rata ostajale većinom žene. Život sam shvaćala kroz tumačenje žena oko mene. Patnja je bila stalna tema. Zato sam se odlučila za ovaj žanr, samo ga produbila i dalje razvila.

Neki pisci žele mijenjati svijet, učiniti ga boljim… Imate li takvih ambicija?

U mojoj knjizi "Kraj crvenog čovjeka“ željela sam stvoriti neku vrstu enciklopedije "crvenog života“. Željela sam ga arhivirati jer komunizam je poput virusnog oboljenja – nitko ne može jamčiti njegov nestanak zauvijek. Putovala sam kroz Rusiju i osjetila želju za novom revolucijom. Iskustvo života u SSSR-u bilo je strašno, krvavo. Pričala sam istine, davala riječ i žrtvama i mučiteljima. Mi smo društvo žrtava dok počinitelji nestaju i često ne znamo kako razmišljaju. Uspjela sam sresti neke od ovih ljudi i razgovarati o njihovim ideološkim razlozima. Dobro i zlo su kod nas teško razdvojivi i zato je važno čuti i ove glasove. Njemačka se suočila s prošlošću, to su uradili intelektualci. Nama to nije uspjelo. Mi smo našu prošlost zapečatili.