"Mi smo posljednji preživjeli iz Auschwitza"

"Prošlost živi u meni, ne možete je tek sakriti", kaže Judith Rosenzweig. Upravo sad u visokoj dobi joj se često vraćaju sjećanja iz djetinjstva. Rođena je 1930. u tadašnjoj Čehoslovačkoj i 1942. je zajedno s obitelji deportirana u Theresienstadt (današnji Terezin u Češkoj). Od tamo su 1944. poslani u Auschwitz i zajedno sa sestrom i majkom je uspjela preživjeti. Nakon toga su poslane u koncentracijski logor Bergen Belsen gdje su žive dočekale oslobođenje, ali je majka umrla samo tjedan dana nakon toga. Svog oca je zadnji puta vidjela u Auschwitzu.

1948. je kao osamnaestogodišnja djevojka došla u Izrael. Tu je radila kao medicinska sestra i osnovala vlastitu obitelj. Danas živi u staračkom domu za preživjele Holokausta u Haifi kojeg je osnovala humanitarna organizacija Yad Ezer L'Haver (u prijevodu: Ruka pomoćnica prijatelju).

DW: Gospođo Rosenzweig, bili ste još djevojčica kad je izbio rat. Kako ste doživjeli to doba?

Judith Rosenzweig: U mojim sjećanjima sam napisala: bila sam rođena u raju i onda odande protjerana, baš kao i Adam i Eva. Rođena sam 1930. i bilo mi je 9 godina kad su Nijemci došli u Čehoslovačku. Tada je prvo počelo s raznim zabranama: ne smijemo više odlaziti u park, ne smijemo u kino. Onda su zatvorene škole za židovsku djecu, dakle nismo smjeli više učiti i ja sam pohađala samo četiri razreda škole. Krajem 1941. se počelo slati židovske obitelji u geta. Moju obitelj se poslalo u Theresienstadt u ožujku 1942.

O tom dobu ste pisali u zbirnoj knjizi "Djevojčice iz sobe 28".

Tada sam bila smještena u prostoriju s 29 drugih djevojčica. Tamo smo bili čitav dan. Bili su kreveti na tri kata tako da se jedva na njima moglo sjediti. Iza kreveta je bila daska gdje smo stavljali naše osobne stvari: četkicu za zube, češalj ili posudu za juhu. I to je bio čitav životni prostor za svaku od nas. Naša skrbnica je sve pokušavala da nas nekako zaposli i dobivali smo nastavu, makar je to bilo zabranjeno.

Nakon Theresienstadta je vaša obitelj bila deportirana u Auschwitz 1944.

Stalno su išli vlakovi. Nismo znali što se događa s tim ljudima. U listopadu 1944. su deportirali sve nas, moju majku, mog oca i moju sestru. Moj brat tada više nije bio tamo. Kad smo stigli u Auschwitz sve su žene bile postavljene u jedan red, muškarci u drugi. I tamo je bilo posljednji put da vidim svog oca, u redu s drugim muškarcima. Kad smo došli u Auschwitz je Mengele (logorski liječnik i ratni zločinac koji je provodio eksperimente na logorašima - op. red.) određivao, tko će ići na rad, tko je sposoban, a tko neće ići, to znači tko će odmah ići u smrt. Moju majku, sestru i mene su poslali na rad. Poslali su nas u jednu baraku gdje smo se morali skinuti, predati sve što smo imali i tuširati se. Onda smo dobili tanku odjeću. Sljedećeg dana je opet došao Mengele i opet je odlučivao tko će na rad, a tko ne.

Auschwitz je oslobođen u siječnju 1945., ali ste vi samo nekoliko tjedana ranije bili poslani u Bergen Belsen.

Nismo ostale dugo u Auschwitzu i poslani smo na rad na jedno drugo mjesto, usred zime i to pješice. U veljači nas se onda na otvorenim vagonima prevezlo u Bergen Belsen. To je bilo užasno mjesto. Tamo su svi umirali od gladi i bolesti. Stajali smo satima vani jer su nam rekli da nas moraju prebrojati. Do travnja 1945. i oslobođenja. Često sam gubila svijest i moja sestra i majka su me uvijek podupirale odostraga. Kad su došli engleski vojnici oni su sigurno ostali šokirani kad su nas vidjeli. Onda sam dobila juhu i odmah sam se osjećala bolje. Moja sestra je oboljela, a moja majka je umrla tjedan dana nakon oslobođenja.

Nakon rata ste se prvo vratili u Čehoslovačku.

Kad smo se ja i moja sestra vratile kući, moj brat se već bio vratio. Ali čitava kuća je bila ispražnjena. Tada sam rekla svojoj sestri i svom bratu, ja idem u Izrael, ne želim ostati tu gdje me se ne želi. Ali potrajalo je još dvije godine dok nisam mogla u Izrael. Iz Marseillesa je brod 1948. krenuo prema Jaffi. To je bilo 15. svibnja 1948., prvog dana države Izrael (14. 5. 1948. je proglašena država Izrael, op. red.).

Kad ste stigli u Izrael imali ste tek 18 godina. Kako ste tu dočekani?

Prvo nas se poslalo u hotele i sljedećeg dana su nas pitali kamo želimo otići i dijelili su nam autobusne karte. Ja sam željela u blizinu Haife gdje je bila moja teta. Tada sam željela nastaviti školovanje, ali sa skoro 18 godina sam bila previše stara. Nije bilo uvijek mnogo razumijevanja za ono što nam se dogodilo. Moja teta me tada pitala što sam doživjela u Europi. Počela sam joj pripovijedati, ali me je ona prekinula i rekla: 'Ma daj, pretjeruješ.' Tako onda četrdeset godina uopće nisam govorila o tome. Tek kad sam saznala da se po svijetu sve više govori kako nikad nije bilo Holokausta, onda sam počela govoriti.

Danas i s 87 godina još uvijek putujete kako biste ispričali svoju priču. Koliko Vam je to važno?

Važno mi je, jer uvijek ponovo dolaze ljudi koji kažu da smo sve to izmislili. Bila sam i nekoliko puta u Njemačkoj kako bih govorila u školama. Veoma je važno da se zadrži to sjećanje i da se to ne izgubi. Moj naraštaj, on je posljednji koji još živi, a koji je prošao kroz Auschwitz. Stvarno je teško razumjeti što se to uopće počinilo i zašto. To se ne smije još jednom dogoditi i to se mora proširiti po čitavom svijetu. Ne smije se ljude ubijati zbog njihove vjere.