Migranti ne pitaju za minimalac
30. srpnja 2018
U ljeto 2017. prolaznici su u njemačkim gradovima zastajali pred plakatima na kojima se vidjelo lice Afganistanca „Nasera", starog oko 40 godina. Ponešto tamnoputo lice koje je lako identificirati kao stranca, s ponekom sijedom vlasi u crnoj kosi, očiju uprtih direktno u promatrača.
Ispod tog lica je krupnim slovima napisana poruka: „Ja sam izdržljiv". A ispod toga, nešto sitnijim slovima, napisano je i objašnjenje da onaj tko je prešao toliko dug i naporan put ne može biti slabić, što nadalje znači da imate dobar razlog da ga – zaposlite.
Postoje i identične verzije tog plakata s licima „Zeraya" iz Eritreje („Ja sam dobar u timskom radu") i „Bangalija" iz Sijera Leonea („Ja sam orijentiran ka cilju"). Tri spomenuta muškarca su na plakatima u sivoplavim košuljama koje nedvosmisleno izgledaju kao radna odjeća (a nisu daleko ni od zatvoreničkih uniformi).
„Važno je da ljudi nešto rade"
Te plakate nije izmislila nikakva organizacija za pomoć izbjeglicama ili unapređenje integracije; njihovi autori potječu iz novoosnovane firma Social Bee iz Münchena koja zapošljava i zatim iznajmljuje svoje radnike drugim firmama. Izbjeglice su za tu tvrtku izvor prihoda a njihov položaj je zloupotrijebljen da bi se korištenje najjeftinije radne snage predstavilo kao nešto humano i korisno, praktično, kao win-win situacija.
Mnogi Nijemci nisu mogli sakriti bijes: to što žive u uređenoj zemlji i nisu morali nikuda pješačiti tisuće kilometara sada ih diskvalificira u odnosu na one koje je život šibao, jer su takvi „izdržljivi"? A bilo je i onih koji su na plakatu vidjeli i nenapisanu poruku „Ne samo što sam izdržljiv, nego ću biti zadovoljan i nadnicom za kakvu mnogi Nijemci ne bi radili". No, u političkom i medijskom mainstreamu takve primjedbe se često proglašavaju sarkazmom i „argumentacijom desničarskih populista", uskogrudnošću, pa i rasizmom.
Činjenica je, međutim, i da su u raznim diskusijama o izbjeglicama koje se u Njemačkoj vode od 2015. naovamo, stalno prisutni glasovi koji se zalažu za to da za izbjeglice prestanu vrijediti zakonske odredbe o minimalnoj nadnici. Jer, nadnica koja bi za građane Njemačke bila neprihvatljiva, za većinu radno sposobnih izbjeglica bila bi ravna premiji na lutriji. „Važno je", kao što je to svojevremeno argumentirao urednik u lijevo orijentiranom listu Tageszeitung Jan Feddersen, „da ljudi imaju što raditi i visina nadnice tu nije odlučujuća."
Pakt o migraciji
To što se takvom logikom izbjeglice, pa i šire, svi migranti koji u Europu dolaze „trbuhom za kruhom", proglašavaju za ljude s manje prava, kao da više nije bitno. Baš kao ni činjenica da se time otvara nov krug utakmice u dampingu u sektoru niskih nadnica. Za svjetsku neoliberalnu elitu Feddersenove riječi su blagoslov i potvrda da je ona na pravom putu. A tim putem je povela i - Ujedinjene narode.
Svjetska organizacija je, naime, u srpnju 2018. donijela Globalni pakt o migraciji koji će od prosinca moći potpisati 190 zemalja članica.
„Obvezujemo se da putove regularne migracije prilagodimo tako da bude unaprijeđena mobilnost rada (...) tako što ćemo proširiti i diversificirati raspoloživost takvih putova", piše, između ostalog, u tom sporazumu.
Zanimljivo je i da Njemačka nije samo jedna od 190 predviđenih potpisnica, već ona spada u zemlje koje su na sporazumu najviše radile: od početka 2017. pa do kraja 2018. Njemačka i Maroko predsjedavaju Globalnim forumom za migraciju i razvoj (GMFD).
Zanimljivo je da se veliki mediji ne zanimaju previše za rad ovog međunarodnog tijela, iako od njega u velikoj mjeri ovisi budućnost kako migracija, tako i svjetskog tržišta rada.
Dame i gospodo – GMFD!
Za još neke zanimljivosti se pobrinuo glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, čiji je izvještaj poslužio kao službena osnova za stvaranje Globalnog pakta o migraciji. U tom izvještaju, između ostalog, piše: „Moramo pokazati poštovanje za strah zajednica koje se boje da će biti na gubitničkoj strani migracije. Iako ima moćnih dokaza da migranti donose velike prednosti kako zemljama u koje dolaze tako i zemljama porijekla, ne smijemo biti slijepi za percepciju i brige u narodu. Zajednice u kojima postoje nejednakost i problemi često proglašavaju migrante odgovornima za svoje probleme. Neophodno je da se objasni zašto je to pogrešno, i važno je pozabaviti se problemima koji su u osnovi toga, kako bi migracija funkcionirala za sve."
Novi radni koncept je time uklopljen u narativ mainstreama u kojem je svako podozrenje prema izbjegličkoj politici „otvorenih granica" (na primjer, prema prihvatu više od milijun izbjeglica u Njemačkoj od 2015. naovamo) a priori pogrešno. Jedino što treba objasniti „zabrinutom narodu" jest zašto je njegova zabrinutost – greška. Glavni tajnik se ne ustručava da u nastavku svog izvještaja zato primijeni energičniji, gotovo naredbodavan, ton:
„Moramo primiti na znanje da su politički narativi netrpeljivosti prema strancima danas vrlo rasprostranjeni. Ne smijemo dopustiti da to omete našu agendu. Napredovanje u rješavanju realnih izazova migracije znači i uklanjanje alarmističkih stavova o njenim posljedicama. Političke vođe moraju preuzeti odgovornost za novo postavljanje nacionalnih diskursa o toj temi."
Svi putovi vode iz Davosa
Ono što glavni tajnik UN-a u svom izvještaju ne spominje je da je ideja o sporazumu zvanom Globalni pakt o migraciji zapravo čedo – Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu.
Ovaj skup je još 2011. godine poticanje migracija prije svega radne snage proglasio jednim od najvažnijih ciljeva u svijetu. Tada je stvoren Savjet za globalnu agendu migracije, a u rujnu te godine je održan i „tematski sastanak" Foruma „o tržištima za migraciju i razvoj".
U prosincu 2011. GMFD je odlučio u konsultacije uključiti „privatni sektor" kao važnog partnera. A onda je na Forumu 2015. odlučeno da takozvani „Biznis mehanizam" postane stalni savjetodavni organ GMFD. O radu „Biznis mehanizma" se brinu Svjetski gospodarski forum u Davosu i Međunarodna organizacija poslodavaca.
Rezultat njihovog rada je 2017. objavljen u obliku specijalnog izvještaja The Business Case for Migration u kojem se objašnjava zašto su migracije dobre za poslovanje. Tu predstavnici velikih koncerna i njima bliske zaklade superbogatih traže povećanje globalne migracije i objašnjavaju kako se u skladu s tim trebaju ponašati političari i društva. Okvir svega je relativno jasno postavio „Biznis mehanizam" GMFD-a na svojoj internetskoj prezentaciji: „Naš angažman pokreće opći cilj a to je regulatorno okruženje u kojem radna migracija pomaže poduzećima."
Humanitarna razgradnja socijalne države
Tako je na Svjetskom gospodarskom forumu početkom druge milenijske dekade stvorena neka vrsta javno-privatne koalicije za poticanje migracije. Ta koalicija ustrajno radi na definiranju cilja migracije ne kao odnosa između pojedinca i određene države, već kao odnosa između pojedinca i poslodavca u kojem država posreduje.
Povećan priljev migranata za svaku državu znači i poprilično opterećenje za proračun. I dok koncerni zadovoljno trljaju ruke zbog mogućnosti angažiranja jeftine radne snage spremne da ispod svake dostojne cijene radi mimo svih zakonskih normi koje važe za domaće građanstvo, socijalna skrb države počinje se urušavati. To je, na primjer, primetio Jakob Augstein, autor njemačkog tjednika Spiegel, koji je problem u svojoj kolumni (od 9.7.2018.) ovako postavio:
„Kratkoročno gledano, doseljenici koštaju novaca. Socijalna država se brine. Ali što više doseljenika dođe, jači će biti pritisak na socijalnu državu. Što će se dogoditi kada doseljenika bude toliko da neće biti moguće da oni dobiju sve što je potrebno po sadašnjim standardima? (...) Doseljavanje i dosadašnji vid socijalne države ne idu jedno s drugim. Zato ćemo se odlučiti - za doseljavanje i za drukčiju socijalnu državu."
Augstein postavlja problem sasvim iskrivljeno, naime, kao dilemu: doseljavanje ili socijalna država, kao da je nemoguće voditi humanu azilantsku politiku i istovremeno čuvati standarde socijalne države. On to podvlači još jednom, mnogo opasnijom, rečenicom: „Ako su cijena naše socijalne države mrtvi u Sredozemnom moru, onda je ona previsoka."
Ovaj autor na skandalozan način razgradnju socijalne države pretvara u moralni imperativ – bez ikakve potrebe. Osim možda, zbog mogućnosti da, kao što piše u podnaslovu njegovog teksta, „Njemačka postane nova, bolja, Amerika".
„Budite sponzor svog imigranta"
No, ugledni kolumnist nije nimalo usamljen sa svojim načinom razmišljanja. Samo šest dana po objavljivanju spomenutog članka, list Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung objavljuje tekst s istom temom u kojem, poput Augsteina, iznosi primjer SAD-a: „Možete imati otvorene granice i bogatu državu blagostanja, ali nikako oboje zajedno, što je čikaškom ekonomistu Miltonu Friedmanu bilo jasno još 1978. Amerika se odlučila za mnogo doseljenika, i zato pristala da bude manje socijalna država."
Ako je „Amerika" za spomenute autore uzor koji treba slijediti, evo i jedne specijalne varijante evolucije tržišta rada koju trenutno razmatraju neki autori u SAD-u; tko zna – možda će ga utjecajni njemački medijski multiplikatori možda već sutra reklamirati u svojim kolumnama.
U veljači ove godine magazin Politico je objavio članak pod naslovom „Budite sponzor doseljenika" u kojem se izlaže sljedeći prijedlog: jedna Amerikanka koja je ostala bez posla mogla bi preko neke internetske platforme dovesti k sebi radnicu iz neke siromašne južnoameričke zemlje i smjestiti ju u neki podrumski sobičak. To bi se zvalo „sponzorstvo" zahvaljujući kojem bi radnica mogla dobiti vizu.
Njena „sponzorica" bi ju mogla angažirati kod sebe, ili njezine usluge, pak, nuditi poslodavcima na nekim slabo plaćenim poslovima (obvezna minimalna nadnica ne bi važila). A pošto je i pet dolara na sat mnogo veći iznos od onoga koji bi dotična radnica mogla zaraditi u svojoj domovin, „sponzorica" bi od nje mogla naplatiti nekoliko tisuća dolara za „sponzorstvo". I – svi zadovoljni.
„Spašavanje" egzistencija
Autori ove nove varijante robovlasničkog društva su dva znanstvenika – poznati čikaški profesor prava Eric Posner i stručnjak za političku ekonomiju Glen Weyl. Politico, koji važi kao blizak Demokratskoj stranici u SAD-u, zbog ovog članka se morao suočiti s mnogim bijesnim komentarima, ali je na njih reagirao jedino - promjenom prvobitnog naslova teksta.
A on je glasio: „Što bi bilo kada biste imali vlastitog migranta?"
Nije sigurno da će to biti sljedeći korak u njemačkoj doseljeničkoj politici, ali jedno se zna: Njemačka marljivo radi na konceptima čiji je cilj da se doseljenici integriraju prije svega na tržište jeftinog rada. „Otvaranje putova za migraciju" je otvaranje putova za uvoz jeftine radne snage plaćene po damping-tarifama - za ljude kojima se pripisuju mnogo manji zahtjevi u pogledu „normalnog života", stanovanja, obrazovanja, društvenih aktivnosti, pa i zdravlja, nego „nama sretnicima", kao što to poručuju „Naser", „Zeray" i „Bangali" s plakata firme Social Bee.
„Nama" ostaje samo da se odreknemo dobrog dijela usluga socijalne države i nekako shvatimo da prihvaćanjem novog robovlasničkog sustava nećemo uništavati, već spašavati egzistencije. Za sve ostalo će se već pobrinuti Globalni pakt o migraciji.