„Zdravi ne vjeruju bolesnima“

DW: Došli ste u Berlin predstaviti gospođu J. iz filma „Rekvijem za gospođu J.“, recite nam tko je ona?

Mirjana Karanović: To je žena mojih godina koja je izgubila vjeru da joj u životu može biti bolje i koja smatra da njeno prisustvo donosi samo probleme onima koji žive s njom i koje ona voli i ona se nekako želi skloniti.

Je li depresija koja vlada oko Vaše junakinje i u koju je ona potonula problem i u društvu u kojemu Vi živite? Je li je susrećete i oko Vas?

Ja mislim da se vrlo veliki broj ljudi tako osjeća, tako dezorijentirano, mislim da su ljudi izgubili osjećaj vlastite vrijednosti i da jako veliki broj ljudi zapravo živi tako što se bori uvjeravajući sebe da još uvijek ima razloga da se nešto izdrži, da se ide dalje i uglavnom su ti razlozi: imam djecu, moram izdržati, postoje neki drugi ljudi koji na neki način ovise o tebi. I taj osjećaj je, mislim, blizak mnogim ljudima u mojoj zemlji. A ova gospođa je došla do kraja, nije još udarila u zid, ali je došla do kraja i tu je stala i odlučila otići, da ne pravi problem nikome.

Kada čovjek gleda film, stalno je rastrgan između razumijevanja za Vašu junakinju i njezin očaj i iznerviranosti činjenicom da se ona ne može pokrenuti, da ne čini ništa da se izvuče iz stanja u kojemu se nalazi. Čovjek joj poželi reći: ma daj trgni se, učini to za svoju djecu kojoj trebaš. Kako je Vama bilo raditi na ovoj ulozi? Koliko ste razumjeli Jelenu?

Pa da, to je ono što bih joj i ja rekla (smije se). Govoriš to i drugima i sebi, nemoj tonuti, probaj isplivati. I ja uvijek isplivam, ma koliko da sam se često nalazila u takvim situacijama u kojima bi čovjek najradije pustio sve i odustao, uvijek sam nalazila načina da isplivam na površinu. Ali bilo mi je teško glumiti taj lik jer ono što sam do sada radila u svojoj karijeri uvijek su bili likovi koji su imali inicijativu, koji su pokretali akciju u sceni, ali ovoga puta ništa nije ovisilo o meni i redatelj mi je često govorio da se svedem na nulu, da nema ničega.

Ljudi u našim krajevima rado kukaju, ali o depresiji malo njih govori...

Ne, ne govori se. Još uvijek imamo tabu da je to neka psihička bolest i da nisi normalan ako patiš od depresije. Ali možda ipak manje nego ranije. Mislim da se danas ljudi ipak usuđuju potražiti pomoć. Ali mislim i da zdravi ne vjeruju bolesnima, tako da to: ajde, trgni se, što sad, potrebno je da samo malo uložiš napora pa će sve biti kako treba, to je vrlo često.

Napuštene tvorničke hale, propala poduzeća, državne institucije koje ne funkcioniraju– to je svijet u kojemu Jelena živi. Koliko se to poklapa s Vašom slikom svijeta u kojemu Vi živite?

Znate, ja živim u Beogradu i kao i u svakom glavnom gradu u tim novim državama koje su nastale od Jugoslavije, u njemu ne možete baš  vidjeti probleme. U njega se najviše ulaže, da izgleda kako treba, da se nekako drži taj nivo, da ne izgleda loše i propalo, radi se puno na tom takozvanom imidžu glavnog grada, ali van Beograda stvari su potpuno drugačije. Ljudi su se prepustili i nadaju se da će preživjeti ukoliko se ne suprotstavljaju, ne opiru previše, znaš ono kad se nađeš u nekoj situaciji u kojoj puštaš da ti se stvari događaju i trudiš se ne trošiti previše energije koja bi ti mogla trebati u budućnosti.

Ali upravo to je problem...

Naravno! Ali mislim da su ljudi izgubili vjeru u institucije, u sustave. Kod nas – ali mislim da to nije samo kod nas, to je pomalo i trend u svijetu – da se puno vjere polaže u nekog Spasitelja, u neku osobu koja oličava neku ideju, a ta ideja bi nas kao trebala spasiti. Tako da je ta osoba zapravo sve. Ne postoje institucije, ta osoba institucije često negira ili ne poštuje i predstavlja se kao zaštitnik naroda. Tako se uspostavlja jedna emotivna veza u kojoj se zapravo to što ta osoba predstavlja na nekom osobnom planu usvaja kao neki Mesija. Ima nešto religiozno u tome – očekuje se netko tko će činiti čuda.

Vi se osobno niste prepuštali, niste birali liniju manjeg otpora. Štoviše, javno ste se protivili službenoj politici Beograda, demonstrirali protiv nje, gradili mostove sa susjednim zemljama kada to nije bilo nimalo popularno – glumili ste u „Grbavici“, surađivali s kosovskim filmašima, kopali po ranama ratnih zločina – i zbog svega toga bili izloženi napadima kao „izdajnica vlastitog naroda“. Koliko Vas je to pogađalo i koliko Vas to još pogađa?

Vrlo malo i vrlo kratko sam se osjećala povrijeđenom zbog toga. Uvijek sam energiju i podršku tražila u ljudima koji su to podržavali. I ja uvijek znam da je tih ljudi dovoljno u mojoj zemlji da ja stvarno nemam nikakvog razloga osjećati da radim nešto pogrešno. A drugo, ja sam podršku i snagu tražila prije svega u sebi.  Ali pitate se koji put, pošto vas razni ljudi napadaju, je li ja to stvarno nešto griješim, što je to? I onda staneš i kažeš si: ajde, budi iskren. Znate, mi možemo lagati drugima, ali sebi ne. Na kraju sam sjediš u sobi i pitaš se je li to zapravo ono što ti misliš, zašto ti to radiš? I važno je da čovjek raščisti sa sobom što hoće u životu, što je to za što se zalažeš, a ja sam tu uvijek imala jednu čistu situaciju. Uvijek sam mogla mirno spavati.  Moje mišljenje i moj osjećaj o onome što radim su mi najvažniji, puno važniji od reakcija drugih ljudi. To je moja sigurnost. Ja sam odgajana tako – da čovjek mora vjerovati u sebe i boriti se za ono u što vjeruje. Neki put moraš mnogo toga  žrtvovati, iako, naravno, ne želiš da ti se dogodi da moraš žrtvovati svoj život.

Je li Vas u nekom trenutku bilo strah?

Normalno da je, bila bih luda kada bih rekla da me nikada nije bilo strah, ali ja nikada nisam dozvolila da taj strah rukovodi mojim životom, onim što je meni u glavi. Kad znaš što je tvoj svijet, onda je jako lako opredijeliti se.

Vi ste započeli svoju karijeru u zemlji koja je bila puno veća, na filmskom tržištu koje je bilo puno veće. Koliko danas još Zagreb, Sarajevo, Ljubljanu , Skopje doživljavate kao svoje gradove? Kako se osjećate kada igrate u njima?

Dosta se toga promijenilo. Ja sam sada svjesna da su to druge države, ali sam također svjesna da postoji puno sličnosti, da cijela naša regija ima puno dodirnih točaka i u načinu života, i u problemima koje ljudi imaju, i u tim političkim i društvenim događanjima. Mogli biste usporediti vijesti iz dnevnih novina i vidjeli biste da tu ima puno poklapanja.

...pa i Vašu gospođu Jelenu bismo lako mogli naći i u Sarajevu i u Zagrebu...

Apsolutno! Ja duboko u sebi taj prostor doživljavam kao prostor u kojemu sam rođena i u kojemu sam ipak živjela nekih 30 godina, što je prilično važan dio mog života: odrastanje, sazrijevanje... Tako da sam ja prihvatila te granice, pasoše, carinske kontrole. Ali kada idem u Zagreb, to je još uvijek dio te moje osobne domovine, mog prostora. Imam neku distancu prema tome što je to u sadašnjosti, a što to za mene znači. To je samo moje, intimno, i nemam namjeru to na bilo koji način na silu mijenjati.

Nećemo odati gledateljima je li gospođa Jelena našla snage da se trgne, ali ćemo Vas pitati je li Vi vjerujete da njezine kćeri u zemlji u kojoj ih čeka cijeli život mogu biti sretne i otrgnuti se iz depresije u kojoj su odrastale? Mislite li da Srbija ide u dobrom smjeru?

Budućnost mora doći, progres i promjene nitko ne može zaustaviti, to je nešto što ni jedan sistem ne može zaustaviti. Postoje neke države na kugli zemaljskoj koje pokušavaju izolacijom ili surovim kažnjavanjem zaustaviti prodor utjecaja iz drugih kultura, ali sve nezadrživo ide u tom smjeru da se svijet povezuje. Informacije postaju dostupne. Internet je puno učinio na osjećaju da nisi sam. Ja mislim da mnoge loše stvari proizvedu neke dobre, kao što i dobre mogu proizvesti loše, biti zloupotrijebljene. Ja nikada ne vjerujem da nešto može biti toliko loše da ne može proizvesti ništa dobro, u reakciji ljudi, u njihovom otporu. Ne postoji ništa što je samo dobro ili samo loše. Nikad ništa ne ide samo u jednom pravcu.