Mirotvorci ponekad i nasilnici

Od 1948. godine do danas Ujedinjeni su narodi pedesetak puta u neko od kriznih područja poslali međunarodne mirovne misije sa zadaćom da pridonesu okončanju borbenih djelovanja te da skrbe za sigurnost. Plave su kacige bile u Libanonu, Kambodži, na Haitiju, Cipru, u Angoli, Ruandi, Namibiji, Liberiji – UN-ove mirovne snage stigle su i na prostor bivše Jugoslavije, bili su u Hrvatskoj i Makedoniji, još uvijek su u Bosni i na Kosovu. 1988. vojnici s plavim kacigama dobili su Nobelovu nagradu za mir.

Riječ je o multinacionalnim snagama – i njihov sastav, broj i iz kojih zemalja vojnici dolaze dogovara se od misije do misije. Međunarodne snage u akciju idu i prema nalogu drugih organizacija, ne samo Ujedinjenih naroda – što pokazuje i primjer Afganistana, gdje je ISAF pod zapovjedništvom NATO-a. Bundeswehr je sa oko sedam tisuća pripadnika trenutno prisutan na sedam kriznih žarišta u svijetu.

No, problem je što su u svim multinacionalnim misijama do sada sastav gotovo u cijelosti činili samo muškarci.

Vojske, čiji su muški članovi u prosjeku seksualno nasilniji nego što su to muškarci u drugim velikim organizacijama, trebale bi se zapravo brinuti da nasilja ne bude. One se šalju na područja na kojima su žene često već dugi niz godina žrtve raznih oblika nasilja, pa i seksualnog.

U Bosni i na Kosovu tako je doktorica Monika Hauser doživjela da se mlade žene iz siromašnih europskih zemalja, prije svega Moldavije, Bugarske i Ukrajine, preko trgovaca ljudima, dovode u bordele osnovane za pripadnike mirovnih misija.

”Vrlo sam često čula da im je rečeno kako će dobiti sezonski posao u Italiji i kako se tako može zaraditi puno novca a žene bi se, pritisnute financijskim tegobama, naravno prihvatile svake slamke. Nakon toga bi završile u nekom kosovskom bordelu. Znamo i za slučajeve otmica, posebno mladih djevojaka koje su u svojim ekstremno siromašnim zemljama jednostavno otete na ulici i kao seks-robinje, drugačije se to ne može zvati, zatočene u tim bordelima.”

Ni same stanovnice kriznih područja u svom jadu ne vide drugog izlaza osim prostitucije. I to još nakon proživljenog iskustva rata sa svim mogućim silovanjima i zlostavljanjima.

”Za vrijeme rata u središnjoj Bosni vidjela sam kako su iz kanadske baze UNPROFOR-a tih godina, 1993., 1994. ujutro izlazile sve mlađe djevojke i te mlade djevojke su doista prehranjivale po 20, 30 članova svoje obiteljiza vrijeme strašne gladi zbog rata."

Poseban je skandal izazvao svojevremeno slučaj s pripadnicima mirovne misije u Mozambiqueu. Italija je 1995. zabilježila uspjeh u posredovanju između zaraćenih strana da bi potom i poslala veliki kontingent vojnika koji su trebali održati mir u toj ratovima izmučenoj istočnoafričkoj zemlji. No, ta mirovna misija se pokazala kao apsolutni promašaj s obzirom da su talijanski vojnici besramno iskorištavali svoju poziciju. Savjetnik za razvojnu pomoć, Rainer Tump, vidio je kako bi oni petkom poslijepodne kretali na jedno raskrižje:

”Onda smo primjetili da na tom raskrižju, stotinjak kilometara od Beire, čeka ogromna skupina djevojaka. Vojnici bi došli sa svojim terenskim vozilima, dijelom i službenim vozilima, i djevojke bi se ukrcale na njih. Za vrijeme rata u zemlji nije bilo apsolutno ničega, vladalo je teško siromaštvo i preko plavih kaciga je naravno dolazio novac do kojeg te žene na normalni način nikada ne bi bile mogle doći.”

Kada je to izašlo u javnost, skandal je bio toliko velik da su talijanske jedinice morale biti povučene iz Mozambiquea.

Slučajevi poput onih na Balkanu ili ovog u Mozambiqueu najčešće kratko vrijeme privlače pozornost javnosti, - ako nešto uopće i procuri u javnost - a zatim padnu u zaborav. No, odgovorni, a to su većinom muškarci, očito su ipak sve senzibilniji za tu temu.

Tako se jasno moglo vidjeti ogorčenje glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana kada je u proljeće 2002. otkriveno da su djelatnici UN-a i drugih humanitarnih organizacija od djevojaka u zapadnoafričkim izbjegličkim logorima za hranu i lijekove tražili seksualne usluge. Pritom još od 1997. postoji propisani kodeks ponašanja plavih kaciga u kojem jasno stoji da osoblje UN-a ne smije ni na koji način iskorištavati lokalno stanovništvo i zloupotrebljavati svoj položaj. Prije svega se to odnosi na žene i djecu.

I u Nato savezu trenutno se radi na papiru koji bi trebao obvezati zemlje članice na jedinstveni kodeks ponašanja i obuku vojnika.

"Taj papir naslovljen je Borba protiv trgovine ljudima i obuhvaća, naravno, i aspekt prostitucije i bordela”, objašnjava glasnogovornik njemačkog ministarstva obrane, Udo Schnittker.

Papirologija se, dakle, ponešto popravila. No, teoriju često ne slijedi i praksa. U kosovskom gradu Prizrenu, tvrdi jedan reporter radijske berlinske radijske postaje Deutschlandradio, broj bordela nije ništa manji. Za tamo stacionirane njemačke vojnike, oni su tabu, kažu u Bundeswehru. Ali neki angažman protiv tog žalosnog stanja je, smatraju, nemoguć. Dakle taktika: ništa ne vidim, ništa ne čujem, ništa ne govorim. Bundeswehr ipak, međutim, ne dozvoljava intervjue s njemačkim vojnicima na temu bordela i prostitucije na kriznim područjima. ”Jednostavno ne želimo o tome”, kaže glasnogovornik Schnittker.

Problema prostitucije nema kada je riječ o mirovnoj misiji u Afganistanu. Siba Schakib već se godinama bavi tom zemljom - kao književnica, novinarka, a sada i savjetnica njemačkih vojnika u zaštitnoj jedinici ISAF-a i ona priča:

”Prostitucije u obliku u kojem je poznajemo, recimo na Balkanu, u Afganistanu nema. Dovoljna je jedna vožnja Kabulom da vam bude jasno: tu čovjek kao da je na drugoj planeti. Svatko tko je bio u Kabulu zna kako lako možeš postati žrtva osvete i kako lako možeš upasti u teškoće, kako opasnost vreba na svakom uglu, stoga moraš biti izrazito oprezan.”

Može li jedino strah od osvetnički raspoloženih Afganistanaca spriječiti biznis prostitucije koji obično cvjeta u okružju međunarodnih mirovnih misija? U Afganistanu tome pomaže još jedan faktor: vojnici ISAF-a žive u strogom režimu vojarni i ne provode slobodno vrijeme izvan njih.

No postoji i još jedno rješenje: svjesno angažirati više žena, puno više žena u mirovnim misijama. To su Ujedinjeni narodi čak zatražili u svojoj rezoluciji 1325 iz 2000. godine. Sadašnje mirovne misije kojima dominiraju muškarci i inače su, naime, pune propusta. Puno toga muškim mirotvorcima uopće ne pada na pamet, jer stvari vide samo iz muške perspektive - postavljati određena pitanja, tražiti određene odgovore, na primjer. Često ni ne pomišljaju uključiti žene u svoj rad. A to je loše za mirovne procese. I posebno loše za žene.