Moda za ulicu od ljudi s ulice

"Jednoga dana ću biti milijunaš. Čovjek mora imati velike snove", kaže Franky J. J. Jones gledajući me svojim velikim smeđim očima i sa širokim smiješkom punim optimizma. On je i danas ovdje, na mjestu na kojemu je ljudima poput njega dozvoljeno sanjati - u staroj obnovljenoj industrijskoj zgradi od cigle na jugoistoku Berlina u kojoj se mladi beskućnici, ovisnici o drogi i socijalno "problematični" tinejdžeri mogu nadati boljoj budućnosti. Mjestu na kojemu mogu doći u doticaj s blještavim svijetom mode inače tako udaljenim od njihove stvarnost. A sve to zahvaljujući Ayleen Meissner i Evi Sichelstiel, dvjema mladim njemačkim dizajnericama koje vjeruju da moda ne bi trebala biti rezervirana samo za elitu. One su 2013. utemeljile People Design, brend realiziran s beskućnicima kako bi modu približile i onima na dnu ili rubu društva.

Ponedjeljak je ujutro i prostorije People Designa se polako pune životom. Svaki put kad se otvore vrata male radionice s ugodnom atmosferom u nju prodre jesenska svježina. Neke djevojke sjede naprijed za šivaćim strojevima. Druge uspoređuju uzorke tkanina, mjere, rade bilješke.

Sve je moguće, poput "snijega ljeti"

Franky je najrazgovorljivija osoba u prostoriji. Vjerojatno i najstarija, iako nitko ne zna točno koliko je stvarno star. Službeno ova neprofitna organizacija podupire osobe između 13 i 27 godina starosti. Franky tvrdi da ima 25 godina i nitko ne vrši nikakav pritisak na njega. On vadi svoj smartphone i pokazuje fotografiju haljine iz zadnje kolekcije pod naslovom "Snow in Summer" na čijoj je kreaciji radio. "Sve što sam napravio je prodano", ponosno izjavljuje. Iako je sudjelovao u kreiranju nekoliko modela, Frankyja više zanima izrada koncepata i pisanje. On je, štoviše, već napisao dva romana: "Bez šale, možete me proguglati. Tražite pod Franky J. J. Jones, to je ime s kojim potpisujem svoje romane."

U stražnjem dijelu prostorije puno introvertiranija Maria, tinejdžerka plave duge kose, radi na jednim hlačama. Ne želi da objavimo njezino pravo ime. "Ja nisam dobra", kaže gledajuću sramežljivo u crnu tkaninu pred sobom. Ayleen, jedna od dizajnerica, ima drugačije mišljenje: "Ona je jako dobra. Vratila se u školu i započela izobrazbu za krojačicu. Još prije godinu dana nije htjela uopće razgovarati s ljudima. Bilo ju je strah od neznanaca." Iako cijeli projekt nije zamišljen tako da dizajnerice pružaju terapiju mladim ljudima koji sudjeluju u njemu, one ipak s velikom senzibilnošću ophode s njima. "Ovdje me tretiraju kao normalnu osobu", kaže Maria koja ne gleda svoje sugovornike u oči niti želi puno govoriti o sebi. No, ipak od nje saznajemo da je, prije nego što je došla ovamo i pridružila se ekipi iz People Designa, pobjegla iz psihijatrijske klinike. Duboki ožiljak na njezinoj lijevoj ruci govori više od riječi.

Prodaja u pop-up-trgovinama

People Design, podružnica Karune, jedne od najvećih organizacija u Njemačkoj koja podupire djecu s ulice, predstavlja jednu kolekciju godišnje i prodaje modele iz nje u pop-up trgovinama (trgovine koje spontano "niču" u prostorima koji inače stoje prazni i kratkog su vijeka trajanja, op.red.). Mladi s ulice sudjeluju u cijelom kreatorskom i proizvodnom procesu surađujući s dizajnerima: od istraživanja, preko izrade dizajna do kupovanja tkanina. Kreativnost je ono što je u središtu ovoga procesa, kaže Ayleen: "Cilj nije naučiti socijalno deprivirane maloljetnike šiti, već motivirati ih i potaknuti da stanu na svoje noge."

Naš razgovor biva prekinut u 12.30 sati kada Roxanne, mlada volonterka u People Designu objavljuje: "Ručak je gotov!" Svi idu u blagovaonicu koja se nalazi u drugom dijelu zgrade u kojemu je toplo i u kojemu miriše na hranu, baš kao u nekom udobnom domu. Danas je na jelovniku zapečeni krumpir i zelena salata. Za neke od osoba za stolom to je možda prvi topli obrok koji im je netko skuhao nakon dugo vremena. Na ručak dolaze i dizajnerice zajedno s nekoliko socijalnih radnika. Za stolom se čavrlja, neki se smiju Frankyjevim šalama. Ima i onih, međutim, koji djeluju odsutno. Poslije ručka četiri tinejdžera idu na terapiju u drugom kraju zgrade. Ostatak se vraća u radionicu.

Svaki komad odjeće ima svoju priču

Maria i dalje radi na svojim crnim hlačama. One su bile njezin najdraži komad u kolekciji i razmišlja o tome da ih prepravi za sebe. Iza nje visi još nekoliko komada odjeće koji se nisu prodali: prozirna bluza sa svijetlo-plavim točkicama, suknja koja ide uz nju, pletene hlače. "Ovo sam ja napravila", kaže Maria sa sramežljivim smiješkom. Franky dodaje: "Sve je odlične kvalitete, znate." Kvalitete koja se plaća: svaki komad stoji nekoliko stotina eura, onoliko koliko on plaća svoju mjesečnu stanarinu. Sada konačno ima dom. Do prije nekoliko godina ima je puno problema u životu. "Bio sam mlad i glup", kaže gurajući pritom ruke duboko u džepove: "Došao sam u Berlin i imao sam nekoliko prijatelja koji su krali. I ja sam im se pridružio. Onda sam otišao u New York, tamo u restoranima prao suđe, radio kao dostavljač pizze. Istoga dana kada sam se vratio u Berlin, uhitili su me." Nakon što je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru, Franky je saznao za People Design. Eva i Ayleen su odmah prepoznale njegov duh i talent.

Prije nego što je pokrenula ovaj brend, Eva je radila u jednoj PR-agenciji u Berlinu. Ayleen je bila modna dizajnerica u Amsterdamu. Obje je proganjalo pitanje: kako modi dati dublji smisao? Našle su ga u projektu People Design - u modi za ulicu koju kreiraju ljudi s ulice. Svaki komad u njihovim kolekcijama ima svoju priču, priču ljudi koji su ga kreirali. A neke od tih priča imaju i happy end, kao Frankyjeva. On je završio školu, našao posao i nada se da će jednog dana neki filmski redatelj pokazati interes za njegove romane. A sve to jer je našao mjesto na kojemu je ljudima poput njega dozvoljeno sanjati.