Moj sin neonacist?

Ali borba protiv ideologije mržnje i netolerancije nipošto nije jednostavna. Već i kod polemike oko zabrane stranke NPD - Nationaldemokratische Partei Deutschlands, pokazuje se koliko je teško u jednoj demokratskoj zemlji zabraniti jednu stranku pa ma koliko njezina ideologija bila u suprotnosti s korjenima demokracije. Još je teže s ideologijom, jer mnoge mlade privlače jednostavni "odgovori" koje nude neonacisti: za vlastiti neuspjeh su uvijek krivi oni drugi, osobito stranci. Povrh toga, prijetnja zabranom čak i privlači mlade u krug desnih ekstremista.

Novi "prijatelji"

Anne Broden, voditeljica Informativnog i dokumentacijskog centra za rad protiv rasizma utvrdila je kako čitava ta desna scena broji sve više članova. Jer, smatra ona, mladi misle kako su među takvim ekstremistima našli prave nove prijatelje, slične njima. A tu je i ta čarolija zabranjenog voća: zabranjeni koncerti bendova koji pjevaju o mržnji i nasilju. Hoće li koncert biti održan, doznaje se u posljednji trenutak i šalju se SMS-ovi, kamo treba doći. Sve to naravno da bi se izigrali "murjaci". To je "cool", baš kao i marševi neonacista zbog kojih policajci, samo zbog njih, moraju satima stajati na nogama i paziti da ne dođe do incidenata. Sve to daje mladima, koji ionako imaju problema s autoritetima, dojam da su konačno "netko i nešto".

Fantazije o moći na internetu

Naravno da ima i mladih koji stoje na drugoj strani barikade, poput Martina Schneidera. On ima 18 godina, ali je već dvije godine član inicijative "Učenici protiv desnice". On i njegove kolege proučavaju, što se događa na internetu i bore se protiv mržnje zdravom količinom skepse - i humora. Mjesto sukoba je prije svega internet - kao medij koji okuplja mnoge usamljene mlade koji ne znaju baš točno, što žele u životu. Danas nije teško napraviti vlastitu web-stranicu za koju nije lako otkriti, gdje sjedi njezin kreator i onda je ispuniti fantazijama o vlastitoj moći i bezvrijednosti svih ostalih. Pored slika "pravih velikana" iz neslavne prošlosti Njemačke, mnogo su opasnije liste "neprijatelja". Jer tu kolaju popisi osoba, osobito s ljevice, s praktično otvorenim pozivima na napad. Konačno, i načelnik policije u Passau je bio na čitavom nizu takvih popisa mržnje zbog svog otvorenog angažmana protiv rasizma i za ravnopravnost, bez obzira na rasu i podrijetlo.

Kradu se simboli lijevice

Anne Broden svjedoči o roditeljima koji odjednom primjećuju kako su se promijenile navike u oblačenju njihove djece. Uobičajene predodžbe o pripadnicima desnog ekstremizma više ne vrijede: samo rijetki još uvijek ustraju na "martinsicama", pilotskim jaknama i "nulericama". Na primjer, "in" je oko vrata staviti kefiju: tradicionalnu maramu Arapa. Nema tome dugo kako je to bio simbol lijevo orijentirane mladeži koja se solidalizirala sa sudbinom trećeg svijeta. Ali kod neonacista, kefija znači nešto sasvim drugo: mržnju prema Izraelu i odraz antisemitizma. Desničari su čak preuzeli i lik kubanskog revolucionara Che Guevare: njima je sada manje važna njegova komunistička ideologija, koliko spremnost da oružjem krene u borbu za svoje ideale.

Lako za argumente, ali gdje je alternativa?

Borbe - ali riječima i argumentima, ne boje se niti protivnici neonacista. U međuvremenu se stvorila prava mreža socijalnih radnika, pedagoga i psihologa koji u čitavoj Njemačkoj mogu pomoći ako neki učitelj ili roditelj primijeti slučajeve desnog ekstremizma. Njihovo iskustvo jest da je to teška borba - ali zapravo ne sa, u pravilu glupavom desničarskom ideologijom. Mnogo je veći problem za mlade napustiti taj krug "prijatelja" koje su stekli. To nije samo psihološki, nego ponekad i financijski problem. Uopće, i stručnjaci na području borbe protiv desnog ekstremizma su suglasni: mržnja i rasizam samo su plod nečeg sasvim drugog - straha od budućnosti. Strah da neće završiti školu, da neće naći posao, da će im biti još gore nego njihovim roditeljima. Kada nema životne perspektive, onda je lako krenuti krivim putem.