Makronovo neugodno iznenađenje
21. travnja 2018
Govor Emmanuela Macrona u Europskom parlamentu je bio pucanj kojim je označen start predizborne kampanje za izbore za Europski parlament 2019. I nakon što smo čuli lijepi govor, još uvijek ne znamo hoće li francuski predsjednik pokušati Europi učiniti ono što je pokušao u Francuskoj prije samo godinu dana. Da uništi postojeće političke stranke i da stvori novu pro-europsku platformu čije je jezgro odbacivanje statusa quo. Hoće li riskirati da do te mjere izazove stranke konzervativnog centra – koje su na vlasti u velikom dijelu Europe – da će doći do zahlađenja odnose između njega i kancelarke Angele Merkel? I kako će se postaviti prema sve većoj zategnutosti između Istoka i Zapada u Evropi? Kako će u Europski projekt unijeti novu demokratsku energiju – posebno u društvima koje njegove govore čitaju samo kao prijevode?
Već stoljećima, u Francuskoj postoji jaka povezanost politike i poezije – i Emmanuel Macron je vjeran toj mješavini. Dokazao je da ima i talenta za dramatizaciju kada je govorio o europskom novom „građanskom ratu" i opasnostima nacionalizma i rekao da ne želi pripadati „generaciji mjesečara". Postao je neugodan za svoje političke protivnike na desnoj strani političkog spektra u Europi jer se pozicionirao kao zaštitnik Europskih vrijednosti – ne samo spram autoritarnih vladara izvan Evrope (Rusija, Kina, Turska), nego i protiv „anti-liberalnih" kod kuće (Mađarska, Poljska). Stekao je bodove i političkim pragmatizmom kada se udaljio od klasičnog federalističkog diskursa koji zagovara većina francuskih progresivaca i nije argumentirao samo u korist „Sjedinjenih Europskih Država" već i za zajednički europski digitalni porez koji bi ojačao Bruxelles.
Oprezni vizionar
Francuski predsjednik se opredijelio za ulogu opreznog vizionara. On je političke opcije za koje se zalaže nagovijestio umjesto da ih jasno izgovori. Njegov govor je bio retorički snažan, ali su posebno upadljive bile stvari o kojima Macron nije govorio. Francuski predsjednik je bio sumnjivo tih kada se radi o reformi euro-zone koja je bila glavna tema njegovog govora na Sorboni prošle godine. Njegova šutnja je jasan signal za teškoće u njemačko-francuskim pregovorima o europskoj monetarnoj uniji. On također nije govorio ni o stavu Europe o slobodnoj trgovini i bio je politički neprecizan kada je govorio o migraciji ili temi odnosa Europe i SAD-a.
General Charles de Gaulle je jednom primijetio: „Pravi vođa uvijek ima nekog aduta u rukavu, iznenađenje koje drugi ne mogu dokučiti, i koje može javnost dovesti u stanje oduševljenja". Iznenađenje koje je Macron izvadio iz rukava bila je njegova poruka o budućnosti širenja EU-a. „Neću da se Balkan okrene Turskoj ili Rusiji", rekao je francuski predsjednik u Strasbourgu. No, dodao je i da neće Europu koja već i s 28 (uskoro 27) članova loše funkcionira i koja bi ipak odlučila: „Možemo na brzinu povećati broj članova na 30 ili 32 – s istim pravilima"
Macron se ravna prema biračima iz Zapadne Evrope
Ima nečeg u tome. Većina Europljana bi mu dala za pravo kad kaže da nema smisla da se govori o proširenju ako još nema odluke o tome što bi Unija uopće trebala biti. Trenutno definitivno nema oduševljenja za proširenje – bez obzira govori li se o Balkanu, Turskoj ili Ukrajini. Upitani za želje o budućoj veličini EU-a, mnogi Europski birači bi radije bili za njeno smanjenje – a ne za proširenje.
No, konkretna posljedica Macronove poruke je politička katastrofa. Doduše primjedba Jean-Claudea Junckera da je jedina alternativa za integraciju Balkana u EU rat u regiji, paradni je primjer za banalnost kao spas u posljednji čas. Jer, Macronova poruka nosi u sebi iskru koja bi mogla dodatno pogoršati stanje u regiji. Bugarska, koja trenutno predsjeda Europskom unijom, ima sve razloge da optuži Macrona da će pažljivo pripreman samit o Zapadnom Balkanu koji se održava u svibnju djelovati - kao vic. Europska komisija ima razloga da Macronovu primjedbu shvati kao zabadanje noža u leđa. Proeuropski reformisti u balkanskom regiji imaju sve razloge da optuže Macrona da im potkopava pozicije.
„Konstruktivna višeznačnost" je dugo bila strategija koju je Bruxelles preferirao u ophođenju s Balkanom. Kada se radi o članstvu država Zapadnog Balkana u EU-u, političari EU-a rado kažu da je jedino pitanje: „Kada?" – U stvarnosti nitko – ni u Bruxellesu ni u Beogradu – ne vjeruje da će 2025. neka od tih zemalja biti članica EU. No, dok se igra EU dosad zvala „vrata su otvorena", Macron ih je odlučio zatvoriti – bar na trenutak. Ne možemo ga zbog toga optuživati. Ali ono što mu možemo zamjeriti jeste da „zamrzavanje" proširenja bez alternativne strategije može doprinijeti produbljivanju krize na Balkanu i slabljenju položaja EU-a u regiji. Bilo je jasno i da, kada Macron, obraćajući se biračima, govori o „Europljanima", misli prije svega na birače iz Zapadne Evrope.
Ivan Krastev je direktor Centra za liberalne strategije u Sofiji i jedan od osnivača trusta mozgova Europsko vijeće za vanjske odnose. Od 2015. redovno piše za europsko izdanje New York Timesa. Objavio je knjigu „Poslije Europe" (2017).