Moja Europa - Njemačka,Turska i izbjeglice

Turska stoji pred sudbonosnim izborima. U nedjelju se uvodi predsjednički sustav. Ali, u podijeljenoj zemlji je glavno pitanje: Hoće li predsjednik Redzep Tayyip Erdogan, koji od neuspjelog državnog udara u leto 2016. preko dekreta sam vlada zemljom, cementirati tu svoju moć?

U Turskoj ima oko 3,5 milijuna izbjeglica. Ta zemlja ima 80 milijuna stanovnika, otprilike isto koliko i Njemačka. U Njemačkoj, od 2015. dolazak oko 1,5 milijuna izbjeglica, dominira političkim i društvenim diskusijama. Bez te, djelomice histerično vođene rasprave, desno-populistička AfD ne bi uspjela ući u parlament.

Pitanje izbjeglica je sada, dvije i pol godine kasnije, postalo pitanje opstanka vlade kanclerke Angele Merkel. Vladajuća koalicija najveće i najstabilnije ekonomije u Europi je ugrožena zbog tih ljudi koji su pobjegli iz rata i bijede.

30.000 sirijskih izbjeglica ima pravo glasa u Turskoj

U Turskoj, koja je primila tri puta više ljudi, pitanje izbjeglica je do sada igralo malu ulogu. Javnost izvan Turske se sjeti tih ljudi, samo kad Erdogan zaprijeti da će ponovo otvoriti granice i sirijske izbjeglice propustiti u Europu.

I dok njemačka kancelarka na mini-samitu u nedjelju u Bruxellesu bude tražila podršku za njen europski kurs po pitanju azila, neke od sirijskih izbjeglica u Turskoj će možda pomoći Erdoganu da postigne svoj cilj i ima legitimno svu moć Turskoj.

Posljednjih mjeseci je 55.000 Sirijaca primilo tursko državljanstvo, a oko 30.000 njih imaju pravo glasa. Mali je to broj u odnosu na populaciju glasača od preko 50 milijuna. Ali, kada je u pitanju njegova moć, Erdogan ništa ne prepušta slučaju. Ti novi Turci žive uglavnom na tursko-sirijskoj granici u uporištima prokurdskog HDP-a i mogli bi tamo promijeniti političku konstelaciju. Ti novi Turci vide Erdogana kao svog spasitelja i žele glasati za njega.

Međutim, pitanje je vide li sve izbjeglice u Turskoj u Erdogana kao svog spasioca. Samo mali dio njih je smješten u službenim prihvatilištima i djelomice zbrinut. Većina ljudi živi u nesigurnim uvjetima. U Istanbulu ima mnogo čajana u kojima se okupljaju mladi Sirijci, u nadi da će ih neko uzeti kao nadničare.

Erdogan „stvara" izbjeglice

Erdogan je beskrupulozni moćnik. On bi izbjeglice smjesta poslao tamo odakle su došli, da mu nisu potrebni. Za njega su 3,5 milijuna ljudi - oružje. On ih koristi kao potencijalnu prijetnju protiv Njemačke ili protiv cijele EU. Od sporazuma o izbjeglicama s EU-om u svibnju 2016, on pri svakom sporu prijeti da će ga raskinuti. Ali ipak se pridržava tog pakta. Europska komisija je nedavno priopćila kako od tog sporazuma - u EU ilegalno ulazi znatno manje migranata. Sporazum o izbjeglicama dakle funkcionira.

Ali, što je to što zvuči tako pozitivno na političkom jeziku i još i „funkcionira"?

Jednom despotu koji baca u tamnicu tisuće građana samo da bi se održao na vlasti, koji je zatvorio najveći broj novinara na svijetu, koji otpušta tisuće akademskih građana, državnih službenika i zabranjuje im da se bave svojim profesijama - takvom čovjeku je EU dala šest milijardi eura kako bi zaustavio migracije u EU. EU je stoga podložna ucjenama, šuti kada on kršeći međunarodno pravo napada Siriju, protjeruje Kurde s njihovih teritorija i tamo naseljava islamističke milicije i Arape - koji, dakle, vrši razmjenu stanovništva.

Europske vrijednosti ne važe za ljude u bijegu

Erdogan ne rješava nikakve probleme, on sam je problem. Svojom vojnom intervencijom u Siriji on „proizvodi" još više izbjeglica. Možda je to shvatila i njemačka kancelarka koja se našla pod pritiskom i sada pomoć traži u Jordanu i Libanonu. Pomoć za problem za koji je prije tri godine rekla: „Uspjet ćemo." Zapravo, bila je u pravu. Milijun i pol ljudi nisu Njemačku učinili nestabilnom ili siromašnijim. Ali odnos politike i medija prema njima pomaknuo je granice - granice pristojnosti u debatnoj kulturi. Mi ne govorimo o sudbini ljudi, već o poplavi, valu, masama ili rijekama izbjeglica.

Govorimo o evropskim i zapadnim vrijednostima, ali se ograđujemo od ljudi koji čeznu upravo za tim vrijednostima. I oni bježe od ratova od kojih mi profitiramo - kroz prodaju oružja. Govorimo o ljudskim pravima i hoćemo ih samo za nas. Govorimo o blagostanju i ne želimo da ga dijeliti s drugima. Mi kažemo da se „borimo protiv uzroka izbjeglištva" i za one koji bježe planiramo centre pred vratima EU.

Govorimo o izbjeglicama, čak smo dovoljno pristojni da taj izraz lingvistički uljepšamo i kažemo „ljudi u bijegu". Nismo u stanju jednostavno reći - ljudi. Ono što ne kažemo je da ih ne želimo među nama. Zato Merkel putuje na Bliski Istok. I nada se podršci u nedjelju u Bruxellesu, tako da je CSU neće iz skinuti s vlasti - dok će Erdogan vjerojatno proširiti svoju moć u Turskoj - na ovaj ili onaj način. Možda uz pomoć glasova onih prognanika iz Sirije koje je naglo naturalizirao - političari ih zovu izbjeglice, a nažalost i mi!

Kemal Hür je 1968. rođen u istočnoj Anadoliji. Od 1980. živi u Berlinu, gdje je studirao germanistiku, sociologiju i teatrologiju i trenutno radi kao novinar, uglavnom za programe Njemačkog radija.