Mora se prestati živjeti na dug!

Dosad se uvijek radilo o gašenju akutnih požara. To na dugi rok ne funkcionira. Financijska tržišta uvijek bezobzirno razotkrivaju slabosti prezaduženih država. Zato je ispravno da se financijska tržišta jače kontrolira i regulira. Ali, tržišta su nužno potrebna kao instrument discipliniranja. Svi pokušaji da im se oduzme tu funkciju samo bi pogoršali stvarne probleme. Točno je, istina, da su prvi val spašavanja banaka nakon 2008. i konjunkturni programi osjetno povećali zaduženje država. Ali, i bez toga prvog dijela krize problem s dugovima bi se pojavio, samo nekoliko godina kasnije.

Do danas se pokušava jednostavno iz vidokruga ukloniti neugodne činjenice. Grčka dobiva novu ratu iz prvog paketa pomoći, iako su svi relevantni zahtjevi prekoračeni, a javnosti bilo obećano da u tom slučaju Grčkoj neće biti davan novi novac. Francuska bi najradije državu financirala tiskanjem novca. Što to znači može se upravo vidjeti u Velikoj Britaniji, koja nije uvela euro. Ako tamo inflacija, koja je trenutno pet posto, potraje deset godina država će se, istina, osloboditi velikog dijela dugova, ali će ušteđevina njezinih građana vrijediti upola manje. Talijanski premijer Silvio Berlusconi očito još nije shvatio kako ozbiljna je situacija u njegovoj zemlji. Italija je u euro-zoni druga po zaduženosti, nakon Grčke, a gospodarstvo stagnira. U takvim uvjetima je teško konsolidirati državne financije.

Gospođa Merkel kaže da se ne može izbjeći promjena ugovora kako bi zajednica zemalja eura imala djelotvorna sredstva protiv trajnih kršitelja granice zaduženja. Kao da nema kriterija o stabilnosti na kojima je u početku inzistirala upravo Njemačka da bi ih kasnije sama kršila u više navrata. Zašto bi se države pokorile nekom europskom ministru financija ili super-komesaru (ili kako god se zvala ta institucija), ako su ignorirale Pakt stabilnosti kad god im nije odgovarao?

Kad bi se ozbiljno mislilo na napuštanje stalnog zaduživanja, to bi bio zaokret u čitavoj Europi. Svi su navikli na državna davanja koja su financirana stalno novim zaduživanjem. Sad je zabava završila. Građani su to odavno shvatili. Oni žele da teret bude pravedno podijeljen. Ali, stara igra, glasovi birača za neodrživa obećanja, to više ne funkcionira. Čovjek se može samo nadati da je pritisak dovoljno velik za stvarni zaokret.

Autor: Christoph Hasselbach /aj
Odg. urednik: S. Matić